Zašto je godišnji plan za NATO važniji od ekonomije?

Vlada Federacije BiH čiji je mandat istekao prije godinu dana, a koju čine ministri iz SDA, HDZ i SBB, donijela je još dvije u nizu svojih odluka o zaduženju Federacije BiH.

Na 192. sjednici održanoj 26.09.2019. godine ova “Vlada” je donijela Odluku o zaduženju Federacije BiH putem emisije obveznica u nominalnom iznosu do 40.000.000. (četrdeset miliona) KM, dok je na 194. sjednici održanoj 10.10.2019. godine donijela Odluku o zaduženju Federacije BiH putem emisije trezorskih zapisa u nominalnom iznosu do 50.000.000 (pedeset miliona) KM.  Razlog zaduženja je “finansiranje izdataka utvrđenih Budžetom F BiH za 2019. godinu”. Odluke su objavljene u Službenim novinama F BiH broj 72/16 i 76/19.

Podsjećamo da je iz istog razloga, prije otprilike mjesec dana, ova “vlada” na svojoj 189. sjednici održanoj 05.09.2019. godine zadužila Federaciju BiH putem emisije obveznica Federacije BiH do nominalnog iznosa od 70.000.000 (sedamdeset miliona) KM. Odluke o ovom zaduženju su objavljene u Službenim novinama F BiH broj 66/19.

Ovakvo često zaduživanje je omogućeno važećim zakonima o zaduživanju koji daju veliko ovlaštenje vlastima u ovoj zemlji da Bosnu i Hercegovinu enormno zadužuju na svim nivoima.

Jedno od rješenja za smanjenje zaduživanja ove zemlje bilo bi donošenje novog Zakona o zaduživanju BiH koji bi bio mnogo restriktivniji po pitanju mogućnosti zaduživanja, a sa kojim bi onda morali biti usklađeni ostali zakoni o zaduživanju koji se donose na nižim nivoima.

Ipak, takva inicijativa nikada nije pokrenuta u Parlamentu BiH od strane neke političke partije.

Koliko je zaduživanje ove zemlje nebitno većini političkih stranaka u BiH, možemo vidjeti iz primjera članova Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i Željka Komšića, koji odbijaju odobriti imenovanje predloženog mandatara za formiranje Vijeća ministara BiH Zorana Tegeltije iz RS-a. Jedini uslov dva člana Predsjedništva za odobrenje imenovanja Zorana Tegeltije je usvajanje godišnjeg nacionalnog programa (ANP) koji je uslov za nastavak puta Bosne i Hercegovine  u NATO, a što odbija Skupština RS-a odnosno SNSD, koji je predložio Tegeltiju za mandatara.

Interesantno je da Komšić i Džaferović, koji odbijaju Tegeltijino imenovanje, a ni parlamentarne stranke iz Federacije BiH koji im daju podršku u tome, nikada nisu kao uslov za imenovanje Zorana Tegeltije označile ekonomski program koji bi Tegeltija ponudio.

Izgleda kao da je usvajanje godišnjeg nacionalnog programa za NATO (ANP) jedini problem Bosne i Hercegovine!?

Napominjemo da je Zoran Tegeltija od 2010. do 2018. godine bio na čelu Ministarstva finansija u Vladi RS-a koja je za to vrijeme zadužila Republiku Srpsku za dodatnih preko 2 milijarde dolara. Predsjednik opozicione stranke iz RS-a (PDP) Borislav Borenović, je prošle godine nazvao Tegeltiju “ekonomskim grobarom RS-a”, jer je kao ministar finansija podržao “najlošiju ekonomsku odluku za budućnost RS-a krajem 2011. godine kada je izmijenio član 4. Zakona o zaduživanju, dugu i garancijama čime je ukinuo ograničavanje zaduživanja na godišnjem nivou iz budžeta RS u odnosu na izvorne prihode iz prethodne godine u iznosu od 18 %. To je otvorilo mogućnost da danas iz budžeta RS-a ide skoro 45 % izvornih prihoda za vraćanje kredita” kazao je Borenović.

Katastrofalni ekonomski rezultati i prekomjerno zaduživanje Vlade RS-a, u vrijeme kada je ministar finansija bio Zoran Tegeltija, očito ne smeta članovima Predsjedništva BiH i nijednoj od parlamentarnih političkih stranaka u BiH (osim PDP-u), niti ta činjenica kod njih dovodi u pitanje Tegeltijinu kompetentnost za obavljanje funkcije predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH.  Za njih je bitno samo da li je Tegeltija za ANP ili protiv njega! Kako je to moguće?

Ovo je moguće jer sve te političke stranke i članovi Predsjedništva BiH imaju isti i znaju za samo jedan “ekonomski program”, koji je provodio i Zoran Tegeltija dok je bio ministar finansija u Vladi RS i koji bi sigurno nastavio provoditi kada bi postao predsjedavajući Vijeća ministara BiH – konstatno zaduživanje i rasprodaja imovine Bosne i Hercegovine.

Trebamo prestati zarađivati na nesreći drugih

Ratovi koji su proizveli najveću izbjegličku krizu od drugog svjetskog rata posljedica su vojnih intervencija koje su izvršile NATO snage napadajući i uništavajući države Libiju i Afganistan, te vojne intervencije Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika na Irak.

Sirija je rasturena iznutra jer se protiv diktatora Asada pobunio dio sirijskog naroda. Od zapadnih sila su pobunjenici dobili toliku podršku i oružje da mogu ratovati, ali ne i pobijediti.

Ubijanje na ovim prostorima traje godinama, tamošnji narod gine i pati, a velike sile ostvaruju ogromne profite uzimajući im energetske i kulturne resurse i prodajući oružje lokalnim i stranim ubicama koji su postali gospodari života i sudbina na prostoru ovih država.

Osim velikih sila, masovna stradanja ovog dijela svijeta koriste i male države sa ovih prostora kao npr. Srbija i Hrvatska. One u zadnjih nekoliko godina bilježe značajan porast izvoza naoružanja i vojne opreme. 

Jedna od malih zemalja koja također zarađuje na krvi i patnji arapskog i drugih naroda tog dijela svijeta je i naša zemlja Bosna i Hercegovina.

Ovo se prije svega odnosi na Federaciju BiH koja je npr. 2017. godine izvezla oružja u vrijednosti 193 miliona KM, a Republika Srpska „samo“ 1 milion.

Glavna izvozna tržišta za oružje proizvedeno u našoj zemlji su SAD, Afganistan i Saudijska Arabija. Oružje prodajemo i Iraku, Turskoj, Izraelu... Sve ove zemlje su direktno uključene u ratove na Bliskom Istoku, koji su rezultirali milionima poginulih, osakaćenih, protjeranih i unesrećenih ljudi. Procjenjeno je da je u posljednjih nekoliko godina izvoz oružja iz BiH povećan za četiri puta.

Naša država je nedavno zaključila i višemilionski ugovor o prodaji oružja surovoj vojnoj hunti koja vlada u Egiptu i koja je po procjenama svjetskih međunarodnih organizacija u samo jednom danu ubila oko 1000 svojih građana, nenaoružanih demonstranata, jer su ovi tražili da se poštuju rezultati demokratskih izbora u njihovoj zemlji.

Politička organizacija Udar Ljevice se protivi sadašnjoj praksi prodaje naoružanja Bosne i Hercegovine vojnim huntama, kao i  zemljama koje su uključene u ratne sukobe i rade protiv svjetskog mira.

Proizvodi naše namjenske industrije tj. oružje proizvedeno u Bosni i Hercegovini, treba biti prodavano samo zemljama koje nisu članice vojnih saveza i koje duži vremenski period nisu provodile aktivnosti usmjerene protiv mira i stabilnosti u svijetu.

 Ovakav stav je izraz naše želje da prioritet naše zemlje u međunarodnim odnosima, bude mir, solidarnost, humanost, pravednost, socijalna pravda i demokratske slobode, a ne ostvarivanje profita bosanskohercegovačkih privatnih i državnih firmi koji plaćaju ljudi van naše zemlje, svojim životima, mukom i stradanjem.

Reakcija na nova zaduženja Federacije BiH i Kantona Sarajevo

Vlada Federacije BiH čiji je mandat istekao prije godinu dana, a koju čine ministri iz stranaka SDA, HDZ i SBB, na svojoj 189. sjednici održanoj 05.09.2019. godine, ponovo je zadužila Federaciju BiH. Na pomenutoj sjednici ova Vlada je donijela dvije Odluke o zaduženju putem emisije obveznica Federacije BiH. Odluke su objavljene u Službenim novinama F BiH broj: 66/19 od 11.09.2019. godine.

Prvom Odlukom Federacija BiH se putem emisije obveznica zadužuje u nominalnom iznosu do 30 miliona KM, dok se drugom Odlukom zadužuje u nominalnom iznosu do 40 miliona KM, što ukupno iznosi 70 miliona KM. Razlog zaduženja je “finansiranje izdataka utvrđenih Budžetom F BiH za 2019. godinu”.

Isti dan, Vlada “šestorke” koja trenutno vlada u Kantonu Sarajevo i koju čine ministri iz stranki Narod i Pravda, Naša stranka, SDP, DF i SBB, donijela je Odluku da kod Razvojne banke F BiH zaduži Kanton Sarajevo za kredit u iznosu od 25.777.240 KM. Ova odluka je objavljena u Službenim novinama Kantona Sarajevo broj: 36/19 od 12.09.2019. godine. 

Kao razlog zaduženja navedeno je finansiranje kapitalnih projekata. Među kapitalnim projektima nalazi se nabavka opreme za JU Doma zdravlja KS u iznosu od 400.000 KM i nabavka opreme za JU Opća bolnica “Abdulah Nakaš” u iznosu 580.000 KM.  

Ipak, ono što je izgleda mnogo važnije za Vladu “šestorke” od nabavke opreme za zdravstvene ustanove u Kantonu Sarajevo, predstavlja nabavka opreme za realizaciju kapitalnog projekta “Elektronski dnevnik”. Odlukom o zaduženju, za realizaciju projekta “Elektronski dnevnik” Kanton Sarajevo se zadužio 900.000 KM. Ovaj projekat se inače svodi na to da se roditeljima učenika u osnovnim školama omogući da gledaju ocjene svoje djece putem interneta. Frapantno je koliko se kantonalne vlasti zalažu da omoguće roditeljima da iz svojih udobnih fotelja mogu gledati ocjene svoje djece i tako ih oslobode teške obaveze da idu jednom sedmično na roditeljske sastanke. Prethodna vlast Kantona Sarajevo je prošle godine za taj projekat izdvojila milion i sto hiljada KM što znači da je za ovaj projekat prošla i sadašnja vlast u Kantonu Sarajevo u zadnje dvije godine izdvojila ukupno 2 miliona KM (bez kamata). Interesantno je da je Razvojna banka F BiH, koja je u ovom slučaju odobrila kreditno zaduženje, institucija čija je zadaća “provođenje ekonomske politike Vlade F BiH radi privrednog razvoja i zapošljavanja kroz stimulativno kreditiranje”. Nejasno je kakve veze ima gledanje ocjena učenika putem interneta sa privrednim razvojem i zapošljavanjem. Osim ako se pod tim ne podrazumijeva davanje posla firmama koje se bave informatičkim uslugama na ovim projektima.

Ovo su samo neki od primjera beskrajnog i vrlo često nepotrebnog zaduživanja Bosne i Hercegovine, njenih entiteta i kantona. Ovakvo zaduživanje je omogućeno važećim zakonima o zaduživanju koji daju prilično veliki prostor vlastima u ovoj zemlji da Bosnu i Hercegovinu enormno zadužuju na svim nivoima.

Jedno od rješenja za smanjenje zaduživanja ove zemlje bi svakako bilo donošenje novog Zakona o zaduživanju BiH koji bi bio mnogo restriktivniji po pitanju mogućnosti zaduživanja, a sa kojim bi onda morali biti usklađeni ostali zakoni o zaduživanju koji se donose na nižim nivoima. Međutim, to ne odgovara nijednoj parlamentarnoj političkoj partiji, te samim tim takva inicijativa nikada nije pokrenuta od strane nijedne političke partije u Bosni i Hercegovini.

Diplomatska blamaža Bosne i Hercegovine

Kada je krajem 2018. godine organizacija Save the Children objavila stravičan podatak da je u zadnje četiri godine u Jemenu od gladi umrlo 85 000 djece, niko od bosanskohercegovačkih stranaka niti političara nije reagovao, niti je osudio glavnog aktera sukoba Saudijsku Arabiju, koja je izvršila desetine hiljada vazdušnih napada na teritorij Jemena.

Međutim, kada je prije nekoliko dana objavljena vijest da je na teritorij Saudijske Arabije ispaljeno nekoliko raketa iz Jemena, što je za posljedicu imalo ranjavanje 26 civila, trojka iz Predsjedništva BiH se možda po prvi put složila oko nekog pitanja.

Milorad Dodik, Šefik Džaferović i Željko Komšić su u ime Bosne i Hercegovine izdali saopštenje kojim “najoštrije osuđuju sve učestalije raketne napade iz Jemena na gradove i civilna postrojenja u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, koji rezultiraju stradanjima nedužnog civilnog stanovništva.” O stradanju jemenskog naroda koje je svakodnevno izloženo bombardovanju i blokadi od strane Saudijske Arabije, zbog čega je do sada od gladi umrlo oko 85 000 jemenske djece, Predsjedništvo BiH nije reklo ni riječi.

Površnom političkom posmatraču može izgledati čudno da je članovima Predsjedništva BiH ranjavanje 26 civila iz Saudijske Arabije važnije od smrti 85 000 jemenske djece.

Takvom posmatraču želimo objasniti da članovima Predsjedništva BiH, kao i drugim političkim strankama u BiH, nisu bitna 26 ranjena civila, kao što ih ne interesuje ni smrt 85 000 jemenske djece.

Ono što njih jedino interesuje su naravno pare, koje nažalost jemenska djeca nemaju. Ne samo da jemenska djeca nemaju novca nego čak nemaju ni hrane da jedu - zbog čega umiru od gladi. Zato Komšića, Dodika, Džaferovića i druge političare iz BiH, tragična sudbina siromašne jemenske djece ne interesuje.

Za razliku od jemenske djece, Kraljevina Saudijska Arabija raspolaže basnoslovnim količinama novca čije mrvice mogu dopasti Dodika, Džaferovića i Komšića i još neke političke stranke u BiH.

Naravno, da biste dobili novac morate nešto prodati, a problem je što je većina imovine Bosne i Hercegovine već rasprodata i uništena od strane bosanskohercegovačkih političara gdje su znatnu ulogu imali i sadašnji članovi Predsjedništva BiH.

Zbog toga su ovaj put Džaferović, Komšić i Dodik odlučili da prodaju obraz države Bosne i Hercegovine. Ono što je sigurno je da su obraz države prodali za sitne pare jer Bosna i Hercegovina nema nikakav uticaj u svijetu, tako da ovakva saopštenja nemaju značaj.

Ova saopštenja mogu samo pokazati bogatim zemljama da im je domaći politički establišment slijepo pokoran i uvijek spreman služiti za male pare, po cijenu gaženja svih moralnih normi i načela pravde i humanosti.

Povodom 25 godina borbe protiv korupcije

U Dnevniku BHRT od 25. maja 2019. godine, Uredu za borbu protiv korupcije Kantona Sarajevo je postavljeno pitanje šta je ovaj Ured konkretno uradio od februara 2018. godine, kada je osnovan od strane tadašnje Vlade Kantona Sarajevo. 

Umjesto da kratko odgovori - “ništa” , Ured je naveo da je do sada zaprimio 320 prijava za sumnju na korupciju. Na pitanje novinara da li su provedeni postupci u vezi dobijenih prijava, šef Ureda Erduan Kahvedžić je odgovorio da Ured nema nadležnost da provodi postupke po prijavama za korupciju. Zbog toga Ured takve prijave prosljeđuje nadležnim organima tj. tužilaštvu i policiji, na koje ne može uticati. 

Dakle - umjesto da građani prijavljuju sumnje na korupciju direktno tužilaštvu i policiji, oni sada mogu prijavljivati korupciju Uredu za borbu protiv korupcije Kantona Sarajevo, koji onda njihove prijave opet šalje tom istom tužilaštvu i policiji ??!!  

Lijepo je oformiti jedan Ured koji prepakuje prijave za korupciju iz koverte u kovertu i šalje ih tamo gdje su trebale odmah biti i poslane. Na taj način možete zaposliti nekoliko dobrih prijatelja, rođaka ili osoba kojima nešto dugujete. Međutim,  problem je što Ured za borbu protiv korupcije Kantona Sarajevo nije jedini ovakve vrste. Na nivou BiH postoji također i Agencija za borbu i prevenciju protiv korupcije, te još jedna takva na nivou Federacije BiH i jedna u RS-u. Pored njih postoji i mreža nevladinih organizacija za borbu protiv korupcije. Svim ovim agencijama, uredima i organizacijama je zajedničko da ne služe ničemu osim da donose raznorazne strategije koje su samo mrtvo slovo na papiru, štampaju brošure koje niko ne čita, organizuju konferencije i okrugle stolove na kojima njihovi učesnici presipaju iz šupljeg u prazno, iznose  podatke koje niko ne može provjeriti (npr. BiH je na 89. mjestu u svijetu po korupciji, svake sekunde korupcija u BiH uzme 47 KM i sl.) itd.

Ono što je sigurno, to je da borba protiv korupcije predstavlja dobar biznis od kojeg su mnogi zaradili dosta novca. Tu “borbu” finansiraju dijelom građani iz svog džepa, a dijelom međunarodne organizacije kojima borba protiv korupcije putem okruglih stolova, konferencija, izrade raznih strateških dokumenata i sl. predstavlja dobar način da građane ove zemlje drže u stalnoj nadi da će neefikasni i promašeni kapitalistički sistem parlamentarne demokratije, koji je na ove prostore uveden nakon rata, nekad možda početi funkcionisati. Ali prije toga treba naravno pobijediti korupciju koja ga nagriza. A ta borba traje vječno!

Zapošljavanje u javnom sektoru putem konkursa

Kako da nastavite zapošljavati stranačke kadrove u javnom sektoru, a kod građana stvorite zabludu da se ta praksa ukida?

Vrlo jednostavno. Samo uradite ono što su uradile "vlade" F BiH i Kantona Sarajevo. Donesete Uredbu o zapošljavanju u javnom sektoru putem konkursa i propišete da se prije prijema radnika u javni sektor mora prethodno raspisati javni konkurs. Istom tom uredbom omogućite javnom sektoru da i dalje prima stranačke kadrove!

Npr. takozvana Vlada "šestorke" , imenovana od Skupštine Kantona Sarajevo koja je formirana na osnovu rezultata neregularnih izbora provedenih u BiH 2018. godine, donijela je 21.02.2019. godine Uredbu o postupku prijema u radni odnos u javnom sektoru kojom je propisano da će se svi prijemi u radni odnos u javnom sektoru u Kantonu Sarajevo ubuduće vršiti na osnovu provedenog obaveznog javnog konkursa. Uredbom je predviđeno da Ured za borbu protiv korupcije KS-a, na čelu sa njegovim šefom prof.dr. sporta Erduanom Kafedžićem, sačini listu supervizora koji će nadzirati konkursnu proceduru.

Građani bi zaista na osnovu ovakve informacije, koju su čuli iz medija, mogli pomisliti da će se ubuduće suziti prostor za zloupotrebe, te ukinuti ili bar otežati stranačko zapošljavanje u javnom sektoru.

Da bi uklonili tu zabludu, mi moramo informisati građane da donošenje ove Uredbe neće spriječiti niti otežati stranačko zapošljavanje u javnom sektoru, mada nam takozvana Vlada Kantona Sarajevo putem medija želi nametnuti upravo takvo mišljenje. Ustvari jedini cilj ove Uredbe je da se stranačka zapošljavanja u javnom sektoru nastave, a da građani misle da je ovom Uredbom to onemogućeno.

Naime, ono što je najbitnije u ovoj Uredbi je njen član 9. koji se nigdje javno ne spominje. To je član Uredbe koji poslodavcima u javnom sektoru, prilikom svakog raspisanog javnog konkursa, daje mogućnost da sami utvrde kriterije za bodovanje kandidata. 
Ne treba biti previše mudar, pa znati da će poslodavci svaki put kada raspišu javni konkurs, utvrditi kriterije za bodovanje koji odgovaraju upravo “njihovom” kandidatu tj. onom koji je već unaprijed određen u partijskoj centrali.

Ne računajući dnevne novine u kojima će se objavljivati konkursi, jedini koji će imati koristi od ove Uredbe biće supervizori koji će nadgledati ispravnost konkursne procedure kontrolišući da li se ispoštovala konkursna forma za prijem već unaprijed određenog kandidata. Supervizori nemaju pravo utjecaja ili učešća u konkursu, nego su isključivo nadležni da nadziru pravilnu primjenu uredbe od raspisivanja javnog oglasa do njegovog okončanja, te da primjene mjere u slučajevima odstupanja od propisanih procedura. Dakle, oni su tu “forme radi”.

Supervizore će po svom nahođenju i bez utvrđenih jasnih kriterija, prilikom svakog javnog konkursa, postavljati Ured za borbu protiv korupcije Kantona Sarajevo. Supervizori će za svoj beskorisni i besmisleni posao, prema odredbi isto tako beskorisne i besmislene uredbe, dobijati novčanu naknadu. Ova naknada, čija će visina biti utvrđena odlukom tzv. Vlade KS-a, isplaćivaće se na teret poreznih obveznika Kantona Sarajevo jer je sigurno da ih neće plaćati  ministrica pravde i uprave Lejla Brčić, koja je bila inicijator uvođenja supervizora u konkursnu proceduru.

U istinitost naših navoda možete se uvjeriti ukoliko pročitate tekst Uredbe koju možete pronaći na internetu i u Službenim novinama KS br 09/19.

VENECUELA 2019. I ČILE 1973. - SVE JE ISTO SAMO ALJENDEA NEMA

U Južnoj Americi koja je bila poprište mnogih državnih udara u prošlom stoljeću, kružio je vic - Zašto od svih država u Americi jedino u SAD-u nema državnih udara? Zato što u njoj nema američke ambasade!

Samoproglašenjem nedavno izabranog predsjednika Skupštine Venecuele Huana Gaida za predsjednika te države, dugogodišnja kriza u Venecueli je dobila novu dimenziju. Gaido je bio nepoznat političar u Venecueli do momenta kada ga je skupštinska većina početkom ove godine izabrala za predsjednika Skupštine Venecuele. Ubrzo nakon toga Gaido  se proglasio i predsjednikom države.
Međutim, problem je što je mjesto predsjednika Venecuele već zauzeto jer je na nedavnim izborima za predsjednika ove države pobijedio Nikolas Maduro. Ali to je problem samo onim ljudima koje interesuje međunarodno pravo, saradnja i međusobno uvažavanje među državama koje su propisane mnogobrojnim dokumentima UN-a. S druge strane, to ne predstavlja problem Sjedinjenim Američkim Državama, Evropskoj uniji, Izraelu i većini južnoameričkih zemalja koje su ponovo pale u ruke pro-američkih vlasti koje se zalažu za kapitalističko uređenje, a samim tim i protiv demokratskog socijalizma 21. vijeka koji je zagovarao bivši predsjednik Venecuele Hugo Čavez, a nastavio njegov nasljednik Nikolas Maduro. Zbog toga je Trampova administracija priznala Gaida, zajedno sa svojim južnoameričkim saveznicima, te Velikom Britanijom i Izraelom, a Evropska unija (EU) je Gaidu pružila podršku. EU je dala ultimatum predsjedniku Venecuele da ponovo provede izbore u roku od 8 dana mada je na njima pobijedio prije samo par mjeseci. U suprotnom će priznati Gaida kao legitimnog predsjednika te zemlje.  Države koje više ne priznaju Madura za predjednika Venecuele dovode u pitanje i regularnost izbora na kojima je izabran. Tu se odmah nameće pitanje. Ako se izbori u Venecueli lažiraju, kako onda Madurova partija nije ostvarila većinu i u Skupštini Venecuele nakon izbora prošle godine, već su većinu u Skupštini dobile stranke koje su protiv njega.

Ovakav potez Amerike i njenih saveznika, osim što predstavlja još jedno grubo kršenje suvereniteta i miješanje u unutrašnje stvari međunarodno priznate zemlje, na novi način ruši međunarodni pravni poredak . Ovakvim presedanom u diplomatskim odnosima  daje se pravo svakoj zemlji da priznaje predsjednike drugih država koji njima odgovaraju, a ne predsjednike koje bira narod te zemlje. Po toj logici odgovor Venecuele bi trebao biti da ne priznaje Trampa za predsjednika Amerike jer je pobijedio na neregularnim izborima, te da ne priznaje Makrona kao predsjednika Francuske nego da su za Venecuelu jedina legitimna vlast u Francuskoj  “ Žuti prsluci”.
Predsjednik Maduro se nalazi u teškoj situaciji jer je opkoljen  vanjskim neprijateljima tj. Sjedinjenim Američkim Državama i njenim zahvalnim  saveznicima tj. južnoameričkim vladama koje su došle na vlast zahvaljujući podršci SAD-a. S druge strane Maduro od jačih država ima podršku Kine, Rusije, Irana i Turske. Međutim, te zemlje su geografski udaljene od Venecuele.
Osim neprijateljskih susjeda, predsjednik Maduro je suočen sa unutrašnjim neprijateljima koji žele da ga skinu sa vlasti i to na način da naprave totalni haos koji bi dao izgovor vojsci Venecuele da izvrši državni udar i ukloni Madura. Samoproglašeni predsjednik Gaido je otvoreno pozvao vojsku Venecuele da izvrši državni udar i zbaci Madura.

O krizi koja je nastupila u Venecueli od bosansko-hercegovačkih medija nemamo skoro nikakvih informacija. Ono što nam prezentuju vrlo je šturo i površno. Na internet portalima možemo saznati da u Venecueli već dugo godina traje ekonomska kriza, a kao krivac se uglavnom navodi socijalistička vlast u Venecueli. Pri tom se ne spominju dugogodišnje ekonomske sankcije koje Amerika provodi prema toj zemlji.
Obzirom da nam nedostaje informacija, a mnoge su protivrječne, teško je stvoriti pravu sliku šta se dešava u toj zemlji i razloge njene krize.  Zato smo prinuđeni da se vratimo 45 godina unazad i prisjetimo se čuvenog državnog udara u Čileu. Zašto?

Postoji frapantna sličnost sa stanjem u Čileu prije državnog udara sa današnjom situacijom u Venecueli. U tom udaru, koji se dogodio 11. septembra 1973. godine, čileanska vojska na čelu sa generalom Pinočeom je napala predsjedničku palatu demokratski izabranog predsjednika Čilea Salvadora Aljendea.  Zvanična verzija čileanske vojske je da je predsjednik Aljende pri tom napadu izvršio samoubistvo mada je u to slabo ko povjerovao jer je vojska odmah zarobila i nakon toga streljala 72 najbliža Aljendeova saradnika . Zločini su se nastavili i kasnije za vrijeme dugogodišnje vladavine generala Pinočea tokom koje je ubijeno preko 3000 ljudi, a desetine hiljada prošlo kroz zatvore gdje su često bili mučeni.
Predsjednik Aljende je bio socijalista-marksista koji je želio mirnim i demokratskim putem uvesti socijalističko društvo u Čileu zadržavajući slobodu okupljanja, štampe, višestranačke izbore i sve druge elemente demokratskog društva.  (Na isti način je postupio u Venecueli i Hugo Čavez, a njegovu politiku nastavio Nikolas Maduro).
Čile je bio najveći izvoznik bakra na svijetu, a njegova proizvodnja i prodaja je prije dolaska Aljendea na vlast bila u rukama stranih kompanija i čileanskih privatnih vlasnika. Aljende je nacionalizovao rudnike bakra, te njegovu proizvodnju i prodaju predao u nadležnost čileanske države . (Ponovo sličnost: Venecuela posjeduje najveće zalihe nafte u svijetu i drži 17,7% zaliha svjetske nafte -podatak iz 2016.godine-, a proizvodnja i prodaja je prije dolaska Čaveza na vlast bila u rukama stranih prije svega američkih kompanija i privatnih vlasnika. Hugo Čavez je nacionalizovao proizvodnju i prodaju nafte, a dobar dio zarade usmjerio na socijalne programe u Venecueli i van nje, što mu je donijelo izuzetnu popularnost kod siromašnog dijela stanovništva koji do tada nisu imali nikakvu korist od izvoza nafte i živjeli su u krajnjem siromaštvu. Također je na taj način stekao veliku popularnost i u drugim južnoameričkim državama).
Američki predsjednik Nikson je, čuvši vijest da je marksistički predsjednik Aljende pobijedio na predsjedničkim izborima u Čileu, rekao svojim saradnicima  “Učinite da im ekonomija zaplače”(izvor Žižek, knjiga “Irak - posuđeni čajnik). Od tada, pa sve do izvršenog državnog udara protiv Aljendea, Amerika je uz pomoć bogatih slojeva čileanskog društva činila sve da dovede ekonomiju Čilea do totalnog haosa. Uticala je da cijena bakra na svjetskom tržištu padne za oko 50 % te je samim tim prepolovila prihode od glavne izvozne grane industrije na kojoj je počivala čileanska privreda (80% izvoza).  Privatne banke su namjerno odbijale davati kredite da bi zaustavile svaki privredni razvitak. Kapital iz banaka je prebacivan na druge račune izvan Čilea. Privatne kompanije su prestale da snabdijevaju trgovine svojim proizvodima, te je nastala nestašica u prodavnicama. Ti isti proizvodi su plasirani putem crnog tržišta po mnogo većim cijenama. Privatne kompanije su organizovale štrajkove svojih radnika, a poznat je štrajk kamiondžija koji je prouzrokovao ogromne gubitke čileanskoj privredi. Vlada je u nedostatku kredita i poticaja za proizvodnju počela štampati veće količine novca što je na kraju dovelo do hiperinflacije i monetarne nestabilnosti. (Sve ovo se dešava i u Venecueli. Cijena nafte, koje Venecuela ima najviše na svijetu, drastično je pala na svjetskom tržištu od sredine 2014. godine  sa 100 dolara na manje od 30 dolara po barelu, nedostaje robe široke potrošnje u prodavnicama, crno tržište cvijeta, štrajkovi su učestali, problemi sa prevozom, zavladala je hiperinflacija…)
Aljendeova partija Narodnog jedinstva sa osvojenih 44% glasova nije imala većinu u parlamentu Čilea (isto kao što ni Maduro nema većinu u parlamentu Venecuele). Mnoge od njegovih inicijativa za izmjenu zakonodavstva koje bi popravilo stanje u Čileu su odbijene u Parlamentu (pretpostavljamo i logično je da se isto tako i Madurove inicijative za izmjene zakona u Skupštini Venecuele odbijaju, obzirom da većina u Skupštini traži od vojske da ga skine sa vlasti).
Sve je ovo bilo praćeno medijskim napadima na Aljendea i protestima opozicije. (Isto se dešava u Venecueli već duže vrijeme – protesti opozicije i medijsko blaćenje Madura).
Državni udar u Čileu i ubistvo Aljendea dovelo je tada do osude svjetske, ali i velikog dijela američke javnosti. Zbog toga je američki Senat bio prinuđen provesti istragu o ulozi Amerike u tim događajima. Prilikom istrage Senat je utvrdio da je CIA dala milion dolara opozicionim partijama u cilju skidanja sa vlasti Aljendea, te da je aktivno učestvovala u stvaranju ekonomskog haosa u Čileu. Potpredsjednik američke kompanije ITT Edvard Džerit koja je pomagala CIA-u prilikom vođenja njene kampanje destabilizacije Čilea, na pitanje predsjednika senatske komisije Fran Čarča da li su postojale preporuke od CIA-e da se stvori  ekonomski haos u Čileu odgovorio je: "DA gospodine, postoje tri debele fascikle dokumenata o akcijama iz SAD protiv pobjede Aljendea”. (izvor D. Popović, knjiga “Zašto je ubijen Aljende”).

Na Aljendea je prije njegovog svrgavanja izvršen neuspjeli atentat (svjedoci smo da je u avgustu prošle godine i na predsjednika Madura izvršen neuspješni atentat sa eksplozivnim dronom kada je ranjeno sedam osoba).

I pored strašne krize i namjerno izazvanog ekonomskog haosa, jedina snaga koja je mogla dati konačni udarac Aljendeu bila je čileanska vojska. CIA je na kraju i to uspjela. Sa visokim i drugim oficirima vođeni su tajni razgovori koji su na kraju urodili plodom. Čileanska vojska je izvršila državni udar. Aljende i njegove najvjernije pristalice su ubijeni, a svaki oblik slobode je ugušen. Odmah nakon toga su dovedeni ekonomski savjetnici iz Amerike koji su vodili proces privatizacije svih javnih resursa u Čileu i uvođenja slobodne trgovine koja neće biti ograničavana bilo kakvim oblikom državne intervencije. To je sve uticalo na stvaranje ogromnih socijalnih razlika, enormnog bogaćenja uskog kruga ljudi i siromašenja velike većine (izvor Naomi Klajn, knjiga “Doktrina šoka” - svjetski bestseler).

Istorija je učiteljica života, a oprobani uspješni recepti svrgavanja sa vlasti nemaju razloga da budu mijenjani. Upoređujući informacije o dešavanjima u Venecueli i imajući provjerene istorijske informacije o uzrocima nastanka haosa u Čileu prije 45 godina, dolazimo do zaključka da sve što se sada dešava u Venecueli predstavlja potpuno isti scenario koji se desio u Čileu početkom 70-tih godina prošlog vijeka.

Opozicija u Venecueli, kao i u Čileu 1973. godine, nema snage da sama svrgne predsjednika i zato traži pomoć vojske. Vojska Venecuele za sada to izričito odbija. Ono što ide na ruku Maduru (za razliku od Aljendea) je činjenica da je 2002. godine nekolicina veneculeanskih oficira bezuspješno pokušala izvršiti državni udar protiv predsjednika Čaveza. Nakon toga, Čavez je uklonio sve oficire koji su bili protiv njega i stvorio vojsku koja ga potpuno podržava. Međutim, Čavez je mrtav već šest godina, te je pitanje da li Maduro, koji nije vojnik, može zadržati potpunu lojalnost vojske. Mi u bivšoj Jugoslaviji smo svjedoci kako jedna armija može u vrlo kratkom vremenu promijeniti svoje ideale i prikloniti se potpuno suprotnim opcijama.
Definitivno je da predsjednik Maduro ne može opstati na duže staze ukoliko ne preuzme drastične i oštre mjere u cilju stabilizacije prilika u Venecueli. Ali to bi smanjilo slobode u Venecueli, što bi dalo argument Trampu i njegovoj administraciji da se otvoreno obračuna sa Madurom i njegovom socijalističkom vladom. Time bi se dao i argument onima koji tvrde da socijalisti ne vole ljudska prava i slobode, te da je demokratski socijalizam 21. vijeka prijetnja ljudskim slobodama. Dakle, drastične i oštre mjere bi po svoj prilici mogle samo ubrzati njegov pad.
Predsjednika Madura i sadašnju vlast u Venecueli mogla bi spasiti samo konkretna ekonomska i vojna pomoć prijateljskih zemalja, ali teško da će je dobiti, bar ne u mjeri u kojoj mu je potrebna.
Ukoliko izostane pomoć sa strane, onda bi rješenje za njegovu socijalističku vladu moglo biti i da se povuče sa vlasti i javno objavi da je to morala učiniti radi agresije Sjedinjenih Američkih Država i njenih saveznika. Bez obzira što je sva pravda ovog svijeta na strani predsjednika Madura, beskonačno iscrpljivanje Venecuele u borbi sa američkim gigantom kojeg sama ne može pobijediti, moglo bi dovesti do propasti ne samo Venecuele nego i same ideje socijalizma 21. vijeka.
Čak i ako bi predsjednik Maduro i oni koji ga podržavaju odstupili sa vlasti i nastavili djelovati kao opozicija, što bi značilo potčinjavanje Venecuele multinacionalnim naftnim  kompanijama koje bi uzele najveće rezerve nafte u svijetu, oni bi i tada imati naš potpuni respekt zbog svoje velike borbe koju su vodili svih ovih godina i nesporno uspjeli uzdrmati svjetske moćnike. Prema tajnim američkim depešama, koje je objavio Vikiliks, vidljivo je da je Venecuela, na čelu sa predsjednikom Hugo Čavezom, u prvom desetljeću ovog vijeka označena kao najveća prijetnja američkim interesima u Južnoj Americi. Razlog uznemirenosti u depešama je vidljiv. Čavez propagira ideju demokratskog socijalizma 21. vijeka po cijeloj Južnoj Americi i provodi socijalne programe, zbog čega su ojačale ljevičarske ideje na tom kontinentu. Venecuela je navedena kao glavni razlog što su u nekoliko južnoameričkih zemalja izbore dobile ljevičarske partije, što naravno ometa glavni cilj vanjske politike Sjedinjenih Američkih Država, a to su “ljudska prava” - što je sada drugo ime za enormni profit i zgrtanje bogatstva.

Nadamo se ipak da Maduro i njegovi saradnici, pored svih sličnosti sadašnje Venecuele sa Čileom 70-tih godina prošlog vijeka, ipak neće doživjeti sudbinu predsjednika Aljendea i njegovih saradnika, te da će uspjeti u svojoj borbi.
Turski predsjednik Erdogan je javno objavio da je zvao predsjednika Madura i rekao mu “Glavu gore brate Maduro”.
I mi poručujemo nešto slično - Glavu gore brate Maduro i čuvaj je!  

Roza Luksemburg i Karl Libkneht - 100 godina poslije

15.01.2019. godine navršava se stotinu godina od dana kada su uhapšeni, mučeni, a zatim i ubijeni vodeći autoriteti njemačkog radničkog pokreta Roza Luksemburg i Karl Libkneht. Ubili su ih pripadnici njemačkih desničarskih odreda koji su zajedno sa njemačkom vojskom, po nalogu vlade formirane od strane SPD-a (Njemačke socijaldemokratske partije), u krvi ugušili pobunu berlinskih radnika i građana koji su preuzeli vlast u Berlinu nakon završetka prvog svjetskog rata.
Interesantno je da su Roza Luksemburg i Karl Libkneht bili protiv preuzimanja vlasti u Berlinu jer su ispravno procijenili da se njemački radnici ne mogu odbraniti od napada vojske i desničarskih milicija.  Međutim, kada je nakon dvije krvave intervencije koje je  SPD-ova vlada izvršila u decembru 1918. godine, revoltirani narod odgovorio zauzimanjem berlinske stanice policije, novina i drugih važnijih institucija u gradu - Roza Luksemburg i Karl Libneht su odlučili da stanu na njihovu stranu i sa njima podijele tragičnu sudbinu.
Ono što je najbitnije u ovim januarskim dešavanjima je to da su sve maske tada konačno pale. Njemački socijaldemokrati, vodeća politička snaga radničke Druge Internacionale, decenijama su se Njemačkoj i cijelom svijetu predstavljali kao politička snaga koja radi za interese radnika i želi da zamijeni kapitalistički sistem boljim i pravednijim sistemom. Međutim, kada je došlo do preuzimanja vlasti od strane radnika, Njemačka socijaldemokratska partija nije podržala “svoje” radnike. Naprotiv. Stala je na stranu vlasnika krupnog finansijskog kapitala i velikih korporacija i odlučno branila kapitalističko društveno uređenje protiv kojeg se do tada deklarativno izjašnjavala. Uz pomoć vojske i desničarskih paravojnih formacija napala je berlinske i druge radnike i krvavo se obračunala sa njima.
15. Januar 1919. godine i ubistvo dojučerašnjih partijskih kolega, za koje nikada niko nije odgovarao, bila je kruna izdaje evropskih radnika od strane socijaldemokratskih partijskih funkcionera. Početak te izdaje desio se već 1914. godine kada su  socijaldemokratski zastupnici, koji su bili većina u Parlamentu Njemačke, glasali za ratne kredite i početak prvog svjetskog rata u kojem se borila i ginula uglavnom sirotinja, a koji se vodio zbog pohlepe i interesa evropskih bogataša. Tog 15. januara nestala je i zadnja dilema u čijem interesu postoji evropska parlamentarna “demokratija” . Tog dana je postalo savršeno jasno da za interese krupnog kapitala rade apsolutno sve političke partije u Evropi - uključujući i postojeće socijaldemokratske partije.
Od tada se ništa u tom pogledu nije promijenilo. Mnogi građani u Evropi osjećaju da njihova društva propadaju i jasno vide da su socijalne razlike sve veće, a radnička prava se smanjuju. Međutim, od strane evropskih političkih stranaka, medija, profesora, nevladinih organizacija, vjerskih zajednica i drugih stubova sadašnjeg sistema parlamentarne demokratije, uporno se zastupa teza da liberalni kapitalizam nema alternative.
Sadašnjoj propagandi o nepromjenljivosti liberalnog kapitalističkog društvenog sistema pogoduje činjenica da socijalističke revolucije koje su se dogodile u prošlom vijeku nisu uspjele postići pravedno društvo koje su obećali uspostaviti. Ali ne treba zaboraviti da su socijalističke revolucije u prošlom vijeku bile vođene po receptu ozloglašenog Josifa Visarionoviča Staljina i njegovog načina vladanja, a ne po receptu istinskih heroja radničkog pokreta poput Roze Luksemburg i Karla Libknehta. Roza Luksemburg je zadnjih mjeseci svog života pisala: „Bez slobodne, nesputane štampe, bez neometanog udruživanja i okupljanja nezamisliva je vladavina širokih narodnih masa. Sloboda samo za pristalice vlastodržaca, samo za članove jedne partije – ma kako brojni bili – nije sloboda. Sloboda je uvijek sloboda drugačijeg mišljenja... Javni život zemalja sa ograničenom slobodom upravo je zato tako skučen, tako siromašan, tako šematičan, tako neplodan, jer se isključenjem demokratije presjecaju svi živi izvori duhovnog bogatstva i napretka. Jedini put ka preporodu je sam javni život, neograničena, najšira demokratija, javno mnjenje“.
Za razliku od ovakve interpretacije socijalizma, staljinističkom načinu vladanja je bilo svojstveno otvoreno gušenje političkih, ekonomskih i vjerskih sloboda u cilju održanja vlasti i privilegija uskog kruga pripadnika državne elite.  

Sadašnjem vladajućem liberalnom tj. korporativnom kapitalizmu također je svojstveno gušenje istih tih sloboda, ali pod maskom parlamentarne demokratije. U parlamentarnoj evropskoj demokratiji  ogromna većina stanovništva nema uticaj na bilo kakve važnije segmente društvenog života i toga sve više ljudi biva svjesno i pored truda moćnih korporativnih medija da to zataškaju. Kompletan sistem je potpuno podređen očuvanju bogatstva i privilegija uskog kruga enormno bogatih ljudi.
Obilježavanje godišnjice ubistva Roze Luksemburg i Karla Libknehta je prilika podsjetiti se da stvaranje zdravog, slobodnog društva solidarnosti i stvarne demokratije nije utopija, kako to žele predstaviti oni koji sada vladaju svijetom. Naprotiv, to je sasvim realna mogućnost. Njegovo stvaranje naravno nije u interesu bogatim elitama i postojećim političkim partijama koji rade za njih. Te elite i njihove partije su branili nepravedno liberalno kapitalističko društvo prije 100 godina, brane ga i sada, a nadamo se da će ga morati braniti i ubuduće. Jer najgore što može da se desi ovom svijetu nisu porazi naprednih snaga koje one doživljavaju u borbi sa reakcionarnim snagama. Najgore bi bilo da potpuno nestane ideja o stvaranju slobodnog pravednog društva duhovnog bogatstva i da ne postoje ljudi koji su spremni da se za tu ideju zalažu.