Reformska Agenda je strategija za izlazak iz krize Bosne i Hercegovine koju su izradili MMF, Svjetska banka i Evropska Unija a realizuju je vlasti Bosne i Hercegovine.
Možda zbog žestine medijske kampanje koja veliča Reformsku Agendu ne dajući dovoljno prostora da se o njoj kritički raspravlja, ili zbog očaja ljudi ove zemlje kojima je potrebna bilo kakva slamka nade za bolji život, Reformska Agenda se i pored svih propasti ranijih strategija za izlaz iz krize, u našoj javnosti shvaća kao niz mjera poslije kojih će doći period lijepog i sigurnog života.
Ono što bi trebalo brinuti građane je da su sve ranije strategije izlaska iz krize i razvoja BiH napravile iste međunarodne institucije koje su sada napravile i Reformsku Agendu, a provode je iste političke snage koje su i prije provodile te strategije. Sve te strategije su rezultirale propadanjem naše privrede, zaduživanjem i padom životnog standarda.
Zbog toga ćemo u nastavku teksta dati kratki izvod iz nedavno objavljenje knjige dugogodišnjeg profesora Ekonomskog fakulteta Nikole Grabovca u kojoj je dat osvrt na prethodne strategije međunarodne zajednice, njihovu realizaciju i rezultate.
ULOGA SVJETSKE BANKE NA OBNOVI PRIVREDE BiH
Po završetku rata 1995. godine, obnovu i razvoj privrede u BiH na sebe je preuzela Svjetska banka (WB).
Svjetska banka, uz ostale međunarodne financijske i druge institucije kao i domaće eksperte, 1996. godine izradila je ekonomsku strategiju pod nazivom "Koncept male, otvorene, efikasne tržišne ekonomije". Sam naslov strategije djelovao je vrlo pozitivno i ohrabrujuće za BiH...
Proces realizacije ove strategije trajao je tri godine, od 1996. do 1999. godine. U tom periodu Svjetska banka u BiH osnovala je veliki broj ureda za implementaciju međunarodne pomoći i kredita, konsultantskih institucija, tijela za koordinaciju, mikrokreditnih organizacija i drugih nevladinih organizacija. Veliki dio međunarodne pomoći odlazi na financiranje ovih institucija, plaćanje konsultantskih usluga, na plaće, seminare, studije i razne provizije.
U tom periodu vladala je apsolutna opredijeljenost prema privatnom sektoru, a kreditiranje državnih poduzeća bilo je zabranjeno, tako da su obim proizvodnje i zaposlenost padali iz dana u dan. Po svaku cijenu je forsirana privatizacija, koja je tada od pojedinih ekonomskih stručnjaka ocijenjena kao pogrešna, ali su oni napadani, kritikovani i udaljeni sa odgovornih funkcija. Takođe, bilo je zabranjeno ikakvo miješanje državnih organa u privredu i, ne daj Bože, kakva pomoć ili kreditiranje državnih poduzeća, u to vrijeme sposobnih za pokretanje proizvodnje i zapošljavanje. Kasnije će se to pokazati kao svjesno i namjerno uništenje privrede BiH.
Ostvareni rezultati bili su više nego poražavajući. U suštini, Svjetska banka, i njeni sateliti, uključujući i domaće "eksperte" jedno je mislila, drugo pisala a treće radila.
Osnovni rezultati ove strategije katastrofalni su za BiH.
Nakon tri godine realizacije prve ekonomske strategije ostvaren je prvi dio tajnog plana Svjetske banke (WB) i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) o ekonomskom uništenju BiH u četiri koraka...
Nakon beskorisno potrošenih sredstava iz paketa pomoći međunarodne zajednice, kao i činjenice da su grantovi (bespovratna pomoć BiH) potrošeni, a ciljevi nisu ni blizu ostvareni, Svjetska banka nameće novu ekonomsku strategiju za BiH 1999. godine pod nazivom "Koncept samoodržive ekonomije".
Rezultati ove ekonomske strategije su nastavak rezultata prve ekonomske strategije tj. rezultati su poražavajući:
Svjetska banka 2002. godine pristupa trećoj ekonomskoj strategiji u BiH, koja nosi naslov "Razvojna strategija BiH - PRSP (Borba protiv siromaštva)".
Ova nova strategija je u cijelosti pokazala sve zablude o ekonomskoj obnovi BiH, promašajima, pogrešno definiranim problemima i ne selektivno odabranim ciljevima...( )
Sam naziv ove strategije ističe značaj borbe protiv siromaštva, čime se indirektno priznaju dosadašnji neuspjesi, i umjesto razvojnog koncepta - imamo koncept borbe protiv siromaštva.
Umjesto politike razvoja koji će unaprijed spriječiti siromaštvo, autori prihvataju poraz i u prvi plan ističu siromaštvo i borbu protiv siromaštva, odnosno gladi u BiH. Siromaštvo je posljedica ekonomskog stanja, a ne uzrok. Zato je potrebno liječiti uzrok kao prevenciju siromaštva.
Platni deficit najbolje pokazuje stanje u jednoj državi i ukazuje da iz godine u godinu više uvozimo nego što izvozimo. Uvoze se razni proizvodi (krompir, mlijeko, voda, luk, salata, paradajz i sl.) koji se mogu proizvoditi u BiH i zaposliti domaći proizvođači. Međutim, naš proizvođač je nezaposlen, a za uvoz dajemo ogromna devizna sredstva.
BiH nema dovoljno roba za izvoz jer je nivo proizvodnje mali, a posebno zabrinjava veliki uvoz poljoprivrednih proizvoda i prehrambenih roba što razarajuće djeluje na poljoprivredu BiH i povećava siromaštvo.
U toku 2002. godine održane su brojne rasprave o ovoj strategiji. U BiH je održano 110 okruglih stolova u skoro svim općinama, ali su održane brojne rasprave i u inostranstvu (Helsinki, Finska; Baden, Austrija; Beograd, Srbija; Podgorica, Crna Gora; Bratislava, Slovačka itd). Sve troškove snosila je BiH, a korist od toga nije nikakva. Svjetska banka je u razne timove koji su radili ovu strategiju uključila i platila oko 70 naših "eksperata".
Svjetska banka je nastojala da pokaže veliku ozbiljnost i napore u izradi ove ekonomske strategije, ponašala se po Šekspirovom modelu - mnogo buke ni oko čega. Već tada su bili svjesni da je to samo parada za javnost, dok je suština sasvim suprotna, sa ciljem uništenja gospodarstva i povećanja siromaštva, a time i gladi.
Na temelju brojnih kritika na ovu strategiju, pristupilo se izradi druge verzije iste strategije koja se pojavila 2003. godine. Vijeće ministara BiH ovu je strategiju usvojilo početkom 2004. godine.
Suštinski i konceptualno, promjena u drugoj verziji u odnosu na prvu nije bilo.
Analiza ostvarenja ove strategije nije javno izvršena, ali su rezultati evidentni - siromaštvo je povećano nakon njene sprovedbe. Autor ovog teksta tada je u mnogim medijima ukazao na loše strane strategije i predvidio njen neuspjeh, ukazujući da ćemo u BiH nakon realizacije ove strategije biti još siromašniji i da će se nova strategija morati nazvati Strategija borbe protiv gladi.
Svjetska banka nastavlja sa "ublehama" o privrednom razvoju BiH. Nova strategija (četvrta po redu) iz 2004. godine nosi naslov "Srednjoročno razvojna strategija BiH 2004-2007 godine (PRSP)".
Nastavlja se lakrdija vezana za ekonomski razvoj BiH u režiji Svjetske banke. U međuvremenu je formirana nova Direkcija za ekonomsko planiranje BiH. Mijenjaju se svirači, ali muzika ostaje ista.
Navedena Direkcija sačinjava novu ekonomsku strategiju za period 2004-2007 godina. Ponovo se postavljaju ciljevi koji na prvi pogled izgledaju korektni i prihvatljivi, ali suština je sasvim suprotna - i dalje se želi uništiti ekonomija BiH.
ČETIRI KORAKA DO PROKLETSTVA NA PRIMJERU BiH
Četiri koraka do prokletstva predstavljaju primjer kako su tajni planovi primijenjeni i već realizirani u BiH.
Prof. dr. JOSEPH STIGLITZ je javno i otvoreno ukazao kako Svjetska banka (WB) i Međunarodni monetarni fond (MMF) u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno izazivaju socijalne nemire, uništavaju domaću proizvodnju, povećavaju nezaposlenost i siromaštvo.
Ko je prof. dr. Joseph Stiglitz? On je profesor na američkim univerzitetima, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, bio je savjetnik predsjednika Billa Clintona i predsjednik Svjetske banke. Jedan od najvećih stručnjaka i autoriteta u svjetskoj ekonomskoj misli, a radeći na najvišim državnim ekonomsko-financijskim institucijama upoznat je sa redovnim, a i tajnim planovima međunarodnih financijskih institucija.
Savjest mu nije dozvolila da dalje šuti i javno je objavio kako međunarodne financijske institucije, kao hobotnice i pijavice, svjesno uništavaju državu kojoj navodno pomažu.
Članak je objavljen pod naslovom Četiri koraka do prokletstva u časopisu The Observer još 2001. godine. U tom članku nobelovac J. Stiglitz ukazuje na perfidno smišljen scenario koji u prvi plan stavlja korist za državu gdje se sprovodi, a u suštini ima namjeru ekonomski i politički uništiti tu državu - izazvati nezadovoljstvo stanovništva, pokrenuti socijalne nemire, ukinuti uspješne firme, povećati nezaposlenost i siromaštvo.
Taj tajni plan uništenja jedne tranzicijske ili siromašne države sprovodi se samo u četiri koraka, a ta četiri koraka dovode do prokletstva te države i njenih stanovnika.
a) Prvi korak: PRIVATIZACIJA
Odmah treba pristupiti privatizaciji. Ona treba biti nejasna, zbunjujuća i bez pozitivnih tendencija, sa ciljem ukidanja proizvodnje otpuštanjem radnika i socijalnim nemirima.
Zašto im to treba? Ovo im treba kako bi bez domaće proizvodnje i domaćih proizvoda povećali uvoz iz bogatih i razvijenih država. Na primjeru BiH, a i mnogih drugih država, to se već i ostvaruje. O ovom problemu su već javno pisali i ukazivali na propuste privatizacije poznati prof. dr. Dragoljub Stojanov, prof. dr. Stijepo Andrijić kao i prof. dr. Nikola Grabovac. Odmah su i po brzom postupku na razne načine kompromitovani, smijenjeni i udaljeni iz ekonomskog i javnog života BiH. Time je poručeno svima kako će proći ako budu mislili svojom glavom i u korist BiH. Većina ostalih iz akademsko-profesorskog kadra je ponizno prihvatila poruku - bolje je slušati, biti po strani događaja i sačuvati svoje radno mjesto, te dobiti mali honorar za neko stručno, ali ne i naučno pisanje koje im poruči WB ili MMF.
WB i MMF uspijevaju to putem svojih poltrona u BiH sprovesti, a posljedica takve privatizacije je već svima vidljiva i jasna. Proizvodnja je pala, radnici su ostali bez posla, nemaju plaće, sve su više i siromašni i gladni.
Formalno još nije završena privatizacija elektroprivrede, telekoma, šuma, vode, energije i slično. Kažem da nije formalno završena privatizacija ovih velikih državnih sistema, ali suštinski je već obavljena. Kako? Mi smo se kod MMF-a toliko zadužili da oni samo čekaju pogodan trenutak da zaustave naše daljnje kreditiranje i punjenje budžeta, i uslove nam kome ćemo i po kojoj cijeni prodati pojedine državne resurse da bismo vratili dugove ili da bi nas i dalje kreditirali.
b) Drugi korak: LIBERALIZACIJA
Ovaj korak se odnosi na liberalizaciju tržišnog kapitala. Sve naše banke su za male pare privatizirane od stranih banaka. Investicijski kapital nema ograničenja jer slobodno može ući ali i izaći iz države. Kako nobelovac Stiglitz kaže, pljačkaški kapital ulazi u zemlju - žrtvu, prvenstveno radi špekulacije i izvlačenja profita kroz visoke kamatne stope. Te visoke kamatne stope poskupljuju domaću proizvodnju i sustavno razaraju poljoprivrednu i drugu proizvodnju.
c) Treći korak: TRŽIŠNO ODREĐIVANJE
Treći korak je uvođenje sistema da tržište određuje cijene. To je perfidno prikrivanje i lijep izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode i komunalnih usluga. Međutim, to se ne odnosi na dizanje plaća i penzija. Time se ruši ionako nizak životni standard stanovništva, te podižu troškovi već posrnuloj privredi. Hrana poskupljuje, od čega najveću korist imaju proizvođači hrane iz bogatih zemalja jer je naša poljoprivredna proizvodnja već uništena.
d) Četvrti korak: MMF -ov ZAHTJEV
Nakon tri koraka do prokletstva slijedi posljednji - četvrti korak. Ekonomija zemlje je bačena na koljena i nalazi se pred općim kolapsom, što je bio početni cilj WB-a i MMF-a. Citiram nobelovca Stiglitza: "U tim dramatičnim okolnostima MMF iz nje (države koja je žrtva) zločinačkom hladnokrvnošću izvlači i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava vatru i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli kotao ne eksplodira".
Osnovne karakteristike pomoći WB-a i MMF-a su:
Dakle, polazeći od stavova jednog od najpoznatijih ekonomista u našoj zemlji profesora Nikole Grabovca i američkog ekonomiste nobelovca Stiglitza, možemo reći da je Bosna i Hercegovina došla pred četvrti krug prokletstva nakon kojeg nema povratka i spasa za jedno društvo. Postavlja se pitanje - postoji li iko ko može spriječiti da uđemo u četvrti krug prokletstva?
Odgovor je - Postoji! Ali to nisu postojeće političke stranke niti neke organizacije ili pojedinci...
Ovo mogu spriječiti jedino građani Bosne i Hercegovine, pod uslovom da budu jedinstveni bez obzira na vjeru i naciju i da pametno, hrabro i istrajno ustanu u odbranu Bosne i Hercegovine, a samim tim i svakog naroda koji živi u njoj.
Oni moraju biti svjesni i konačno shvatiti da su Bosna i Hercegovina i svi njeni narodi, bez izuzetka, napadnuti od strane krupnog stranog kapitala i domaćih izdajnika koji rade za njegov i svoj interes, pri tom se pretvarajući da se bore za očuvanje Bosne i Hercegovine ili Republike Srpske ili svog naroda.
Ako građani i narodi u Bosni i Hercegovini to ne shvate i ako se ODMAH svim snagama odlučno i složno ne odupru ekonomskom i političkom porobljavanju ove države, ako se ne pobune protiv daljeg zaduživanja i privatizacije domaćih preduzeća od vitalnog značaja, ako ne traže potpunu izmjenu postojećeg sistema obrazovanja, ako ne učine sve što je u njihovoj moći da zaštite i pomognu domaću privredu na cijeloj teritoriji BiH, već umjesto toga nastave trošiti energiju na međusobne svađe i opstrukcije a lične interese stavljati ispred interesa društva, onda ćemo VRLO BRZO svi zajedno ući u zadnji krug prokletstva iz kojeg više neće biti izlaza, a buduće generacije će nas s pravom pamtiti samo po zlu i ni po čemu dobrom!
Ono što bi trebalo brinuti građane je da su sve ranije strategije izlaska iz krize i razvoja BiH napravile iste međunarodne institucije koje su sada napravile i Reformsku Agendu, a provode je iste političke snage koje su i prije provodile te strategije. Sve te strategije su rezultirale propadanjem naše privrede, zaduživanjem i padom životnog standarda.
Zbog toga ćemo u nastavku teksta dati kratki izvod iz nedavno objavljenje knjige dugogodišnjeg profesora Ekonomskog fakulteta Nikole Grabovca u kojoj je dat osvrt na prethodne strategije međunarodne zajednice, njihovu realizaciju i rezultate.
Izvod iz knjige „ PRIVREDA BOSNE I HERCEGOVINE PRED KOLAPSOM“ prof.dr. Nikola Grabovac
ULOGA SVJETSKE BANKE NA OBNOVI PRIVREDE BiH
Po završetku rata 1995. godine, obnovu i razvoj privrede u BiH na sebe je preuzela Svjetska banka (WB).
Svjetska banka, uz ostale međunarodne financijske i druge institucije kao i domaće eksperte, 1996. godine izradila je ekonomsku strategiju pod nazivom "Koncept male, otvorene, efikasne tržišne ekonomije". Sam naslov strategije djelovao je vrlo pozitivno i ohrabrujuće za BiH...
Proces realizacije ove strategije trajao je tri godine, od 1996. do 1999. godine. U tom periodu Svjetska banka u BiH osnovala je veliki broj ureda za implementaciju međunarodne pomoći i kredita, konsultantskih institucija, tijela za koordinaciju, mikrokreditnih organizacija i drugih nevladinih organizacija. Veliki dio međunarodne pomoći odlazi na financiranje ovih institucija, plaćanje konsultantskih usluga, na plaće, seminare, studije i razne provizije.
U tom periodu vladala je apsolutna opredijeljenost prema privatnom sektoru, a kreditiranje državnih poduzeća bilo je zabranjeno, tako da su obim proizvodnje i zaposlenost padali iz dana u dan. Po svaku cijenu je forsirana privatizacija, koja je tada od pojedinih ekonomskih stručnjaka ocijenjena kao pogrešna, ali su oni napadani, kritikovani i udaljeni sa odgovornih funkcija. Takođe, bilo je zabranjeno ikakvo miješanje državnih organa u privredu i, ne daj Bože, kakva pomoć ili kreditiranje državnih poduzeća, u to vrijeme sposobnih za pokretanje proizvodnje i zapošljavanje. Kasnije će se to pokazati kao svjesno i namjerno uništenje privrede BiH.
Ostvareni rezultati bili su više nego poražavajući. U suštini, Svjetska banka, i njeni sateliti, uključujući i domaće "eksperte" jedno je mislila, drugo pisala a treće radila.
Osnovni rezultati ove strategije katastrofalni su za BiH.
Nakon tri godine realizacije prve ekonomske strategije ostvaren je prvi dio tajnog plana Svjetske banke (WB) i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) o ekonomskom uništenju BiH u četiri koraka...
Nakon beskorisno potrošenih sredstava iz paketa pomoći međunarodne zajednice, kao i činjenice da su grantovi (bespovratna pomoć BiH) potrošeni, a ciljevi nisu ni blizu ostvareni, Svjetska banka nameće novu ekonomsku strategiju za BiH 1999. godine pod nazivom "Koncept samoodržive ekonomije".
Rezultati ove ekonomske strategije su nastavak rezultata prve ekonomske strategije tj. rezultati su poražavajući:
- konačno su uništene sve državne firme koje su mogle pokrenuti obnovu i razvoj ekonomije BiH;
- privatizacija (da ne kažem pljačka) se i dalje nastavlja, i privatizirana poduzeća ne pokreću proizvodnju nego je, naprotiv, smanjuju, otpuštaju radnike i povećavaju socijalne probleme;
- broj zaposlenih opada;
- uvoz se povećava, a time i trgovinski deficit;
- poljoprivredna proizvodnja se smanjuje radi nelojalnog uvoza i nepodsticanja domaće poljoprivredne proizvodnje;
- siromaštvo se povećava, a socijalno stanje stanovništva se naglo pogoršava.
- I zamajavanje po drugoj ekonomskoj strategiji traje tri godine, od 1999. do 2002.
Svjetska banka 2002. godine pristupa trećoj ekonomskoj strategiji u BiH, koja nosi naslov "Razvojna strategija BiH - PRSP (Borba protiv siromaštva)".
Ova nova strategija je u cijelosti pokazala sve zablude o ekonomskoj obnovi BiH, promašajima, pogrešno definiranim problemima i ne selektivno odabranim ciljevima...( )
Sam naziv ove strategije ističe značaj borbe protiv siromaštva, čime se indirektno priznaju dosadašnji neuspjesi, i umjesto razvojnog koncepta - imamo koncept borbe protiv siromaštva.
Umjesto politike razvoja koji će unaprijed spriječiti siromaštvo, autori prihvataju poraz i u prvi plan ističu siromaštvo i borbu protiv siromaštva, odnosno gladi u BiH. Siromaštvo je posljedica ekonomskog stanja, a ne uzrok. Zato je potrebno liječiti uzrok kao prevenciju siromaštva.
Platni deficit najbolje pokazuje stanje u jednoj državi i ukazuje da iz godine u godinu više uvozimo nego što izvozimo. Uvoze se razni proizvodi (krompir, mlijeko, voda, luk, salata, paradajz i sl.) koji se mogu proizvoditi u BiH i zaposliti domaći proizvođači. Međutim, naš proizvođač je nezaposlen, a za uvoz dajemo ogromna devizna sredstva.
BiH nema dovoljno roba za izvoz jer je nivo proizvodnje mali, a posebno zabrinjava veliki uvoz poljoprivrednih proizvoda i prehrambenih roba što razarajuće djeluje na poljoprivredu BiH i povećava siromaštvo.
U toku 2002. godine održane su brojne rasprave o ovoj strategiji. U BiH je održano 110 okruglih stolova u skoro svim općinama, ali su održane brojne rasprave i u inostranstvu (Helsinki, Finska; Baden, Austrija; Beograd, Srbija; Podgorica, Crna Gora; Bratislava, Slovačka itd). Sve troškove snosila je BiH, a korist od toga nije nikakva. Svjetska banka je u razne timove koji su radili ovu strategiju uključila i platila oko 70 naših "eksperata".
Svjetska banka je nastojala da pokaže veliku ozbiljnost i napore u izradi ove ekonomske strategije, ponašala se po Šekspirovom modelu - mnogo buke ni oko čega. Već tada su bili svjesni da je to samo parada za javnost, dok je suština sasvim suprotna, sa ciljem uništenja gospodarstva i povećanja siromaštva, a time i gladi.
Na temelju brojnih kritika na ovu strategiju, pristupilo se izradi druge verzije iste strategije koja se pojavila 2003. godine. Vijeće ministara BiH ovu je strategiju usvojilo početkom 2004. godine.
Suštinski i konceptualno, promjena u drugoj verziji u odnosu na prvu nije bilo.
Analiza ostvarenja ove strategije nije javno izvršena, ali su rezultati evidentni - siromaštvo je povećano nakon njene sprovedbe. Autor ovog teksta tada je u mnogim medijima ukazao na loše strane strategije i predvidio njen neuspjeh, ukazujući da ćemo u BiH nakon realizacije ove strategije biti još siromašniji i da će se nova strategija morati nazvati Strategija borbe protiv gladi.
Svjetska banka nastavlja sa "ublehama" o privrednom razvoju BiH. Nova strategija (četvrta po redu) iz 2004. godine nosi naslov "Srednjoročno razvojna strategija BiH 2004-2007 godine (PRSP)".
Nastavlja se lakrdija vezana za ekonomski razvoj BiH u režiji Svjetske banke. U međuvremenu je formirana nova Direkcija za ekonomsko planiranje BiH. Mijenjaju se svirači, ali muzika ostaje ista.
Navedena Direkcija sačinjava novu ekonomsku strategiju za period 2004-2007 godina. Ponovo se postavljaju ciljevi koji na prvi pogled izgledaju korektni i prihvatljivi, ali suština je sasvim suprotna - i dalje se želi uništiti ekonomija BiH.
ČETIRI KORAKA DO PROKLETSTVA NA PRIMJERU BiH
Četiri koraka do prokletstva predstavljaju primjer kako su tajni planovi primijenjeni i već realizirani u BiH.
Prof. dr. JOSEPH STIGLITZ je javno i otvoreno ukazao kako Svjetska banka (WB) i Međunarodni monetarni fond (MMF) u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno izazivaju socijalne nemire, uništavaju domaću proizvodnju, povećavaju nezaposlenost i siromaštvo.
Ko je prof. dr. Joseph Stiglitz? On je profesor na američkim univerzitetima, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, bio je savjetnik predsjednika Billa Clintona i predsjednik Svjetske banke. Jedan od najvećih stručnjaka i autoriteta u svjetskoj ekonomskoj misli, a radeći na najvišim državnim ekonomsko-financijskim institucijama upoznat je sa redovnim, a i tajnim planovima međunarodnih financijskih institucija.
Savjest mu nije dozvolila da dalje šuti i javno je objavio kako međunarodne financijske institucije, kao hobotnice i pijavice, svjesno uništavaju državu kojoj navodno pomažu.
Članak je objavljen pod naslovom Četiri koraka do prokletstva u časopisu The Observer još 2001. godine. U tom članku nobelovac J. Stiglitz ukazuje na perfidno smišljen scenario koji u prvi plan stavlja korist za državu gdje se sprovodi, a u suštini ima namjeru ekonomski i politički uništiti tu državu - izazvati nezadovoljstvo stanovništva, pokrenuti socijalne nemire, ukinuti uspješne firme, povećati nezaposlenost i siromaštvo.
Taj tajni plan uništenja jedne tranzicijske ili siromašne države sprovodi se samo u četiri koraka, a ta četiri koraka dovode do prokletstva te države i njenih stanovnika.
a) Prvi korak: PRIVATIZACIJA
Odmah treba pristupiti privatizaciji. Ona treba biti nejasna, zbunjujuća i bez pozitivnih tendencija, sa ciljem ukidanja proizvodnje otpuštanjem radnika i socijalnim nemirima.
Zašto im to treba? Ovo im treba kako bi bez domaće proizvodnje i domaćih proizvoda povećali uvoz iz bogatih i razvijenih država. Na primjeru BiH, a i mnogih drugih država, to se već i ostvaruje. O ovom problemu su već javno pisali i ukazivali na propuste privatizacije poznati prof. dr. Dragoljub Stojanov, prof. dr. Stijepo Andrijić kao i prof. dr. Nikola Grabovac. Odmah su i po brzom postupku na razne načine kompromitovani, smijenjeni i udaljeni iz ekonomskog i javnog života BiH. Time je poručeno svima kako će proći ako budu mislili svojom glavom i u korist BiH. Većina ostalih iz akademsko-profesorskog kadra je ponizno prihvatila poruku - bolje je slušati, biti po strani događaja i sačuvati svoje radno mjesto, te dobiti mali honorar za neko stručno, ali ne i naučno pisanje koje im poruči WB ili MMF.
WB i MMF uspijevaju to putem svojih poltrona u BiH sprovesti, a posljedica takve privatizacije je već svima vidljiva i jasna. Proizvodnja je pala, radnici su ostali bez posla, nemaju plaće, sve su više i siromašni i gladni.
Formalno još nije završena privatizacija elektroprivrede, telekoma, šuma, vode, energije i slično. Kažem da nije formalno završena privatizacija ovih velikih državnih sistema, ali suštinski je već obavljena. Kako? Mi smo se kod MMF-a toliko zadužili da oni samo čekaju pogodan trenutak da zaustave naše daljnje kreditiranje i punjenje budžeta, i uslove nam kome ćemo i po kojoj cijeni prodati pojedine državne resurse da bismo vratili dugove ili da bi nas i dalje kreditirali.
b) Drugi korak: LIBERALIZACIJA
Ovaj korak se odnosi na liberalizaciju tržišnog kapitala. Sve naše banke su za male pare privatizirane od stranih banaka. Investicijski kapital nema ograničenja jer slobodno može ući ali i izaći iz države. Kako nobelovac Stiglitz kaže, pljačkaški kapital ulazi u zemlju - žrtvu, prvenstveno radi špekulacije i izvlačenja profita kroz visoke kamatne stope. Te visoke kamatne stope poskupljuju domaću proizvodnju i sustavno razaraju poljoprivrednu i drugu proizvodnju.
c) Treći korak: TRŽIŠNO ODREĐIVANJE
Treći korak je uvođenje sistema da tržište određuje cijene. To je perfidno prikrivanje i lijep izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode i komunalnih usluga. Međutim, to se ne odnosi na dizanje plaća i penzija. Time se ruši ionako nizak životni standard stanovništva, te podižu troškovi već posrnuloj privredi. Hrana poskupljuje, od čega najveću korist imaju proizvođači hrane iz bogatih zemalja jer je naša poljoprivredna proizvodnja već uništena.
d) Četvrti korak: MMF -ov ZAHTJEV
Nakon tri koraka do prokletstva slijedi posljednji - četvrti korak. Ekonomija zemlje je bačena na koljena i nalazi se pred općim kolapsom, što je bio početni cilj WB-a i MMF-a. Citiram nobelovca Stiglitza: "U tim dramatičnim okolnostima MMF iz nje (države koja je žrtva) zločinačkom hladnokrvnošću izvlači i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava vatru i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli kotao ne eksplodira".
Osnovne karakteristike pomoći WB-a i MMF-a su:
- da rade u tajnosti i bez cilja da se stvarno pomogne državi;
- planovi su bez ikakve humanosti, sa ciljem što gore to bolje za MMF i WB;
- pronaći domaće institucije i pojedince koji će za pristojnu plaću biti eksponirani i podržati realizaciju ovih planova;
- u većini država gdje su ovi planovi realizirani stanje se naglo pogoršalo (Argentina, Bolivija, Malezija, Indonezija, itd).
Svaki građanin u BiH može sam ocijeniti i uvjeriti se u realnost prolaska BiH kroz ovaj proces - put od četiri koraka do prokletstva.
Svjesnu ili nesvjesnu podršku realizaciji ovog programa MMF-a i WB-a u BiH daju:
- Centralna banka BiH,
- Agencija za bankarstvo,
- Financijska policija,
- niz profesora iz oblasti ekonomije i financija.
Dakle, polazeći od stavova jednog od najpoznatijih ekonomista u našoj zemlji profesora Nikole Grabovca i američkog ekonomiste nobelovca Stiglitza, možemo reći da je Bosna i Hercegovina došla pred četvrti krug prokletstva nakon kojeg nema povratka i spasa za jedno društvo. Postavlja se pitanje - postoji li iko ko može spriječiti da uđemo u četvrti krug prokletstva?
Odgovor je - Postoji! Ali to nisu postojeće političke stranke niti neke organizacije ili pojedinci...
Ovo mogu spriječiti jedino građani Bosne i Hercegovine, pod uslovom da budu jedinstveni bez obzira na vjeru i naciju i da pametno, hrabro i istrajno ustanu u odbranu Bosne i Hercegovine, a samim tim i svakog naroda koji živi u njoj.
Oni moraju biti svjesni i konačno shvatiti da su Bosna i Hercegovina i svi njeni narodi, bez izuzetka, napadnuti od strane krupnog stranog kapitala i domaćih izdajnika koji rade za njegov i svoj interes, pri tom se pretvarajući da se bore za očuvanje Bosne i Hercegovine ili Republike Srpske ili svog naroda.
Ako građani i narodi u Bosni i Hercegovini to ne shvate i ako se ODMAH svim snagama odlučno i složno ne odupru ekonomskom i političkom porobljavanju ove države, ako se ne pobune protiv daljeg zaduživanja i privatizacije domaćih preduzeća od vitalnog značaja, ako ne traže potpunu izmjenu postojećeg sistema obrazovanja, ako ne učine sve što je u njihovoj moći da zaštite i pomognu domaću privredu na cijeloj teritoriji BiH, već umjesto toga nastave trošiti energiju na međusobne svađe i opstrukcije a lične interese stavljati ispred interesa društva, onda ćemo VRLO BRZO svi zajedno ući u zadnji krug prokletstva iz kojeg više neće biti izlaza, a buduće generacije će nas s pravom pamtiti samo po zlu i ni po čemu dobrom!
