VENECUELA 2019. I ČILE 1973. - SVE JE ISTO SAMO ALJENDEA NEMA

U Južnoj Americi koja je bila poprište mnogih državnih udara u prošlom stoljeću, kružio je vic - Zašto od svih država u Americi jedino u SAD-u nema državnih udara? Zato što u njoj nema američke ambasade!

Samoproglašenjem nedavno izabranog predsjednika Skupštine Venecuele Huana Gaida za predsjednika te države, dugogodišnja kriza u Venecueli je dobila novu dimenziju. Gaido je bio nepoznat političar u Venecueli do momenta kada ga je skupštinska većina početkom ove godine izabrala za predsjednika Skupštine Venecuele. Ubrzo nakon toga Gaido  se proglasio i predsjednikom države.
Međutim, problem je što je mjesto predsjednika Venecuele već zauzeto jer je na nedavnim izborima za predsjednika ove države pobijedio Nikolas Maduro. Ali to je problem samo onim ljudima koje interesuje međunarodno pravo, saradnja i međusobno uvažavanje među državama koje su propisane mnogobrojnim dokumentima UN-a. S druge strane, to ne predstavlja problem Sjedinjenim Američkim Državama, Evropskoj uniji, Izraelu i većini južnoameričkih zemalja koje su ponovo pale u ruke pro-američkih vlasti koje se zalažu za kapitalističko uređenje, a samim tim i protiv demokratskog socijalizma 21. vijeka koji je zagovarao bivši predsjednik Venecuele Hugo Čavez, a nastavio njegov nasljednik Nikolas Maduro. Zbog toga je Trampova administracija priznala Gaida, zajedno sa svojim južnoameričkim saveznicima, te Velikom Britanijom i Izraelom, a Evropska unija (EU) je Gaidu pružila podršku. EU je dala ultimatum predsjedniku Venecuele da ponovo provede izbore u roku od 8 dana mada je na njima pobijedio prije samo par mjeseci. U suprotnom će priznati Gaida kao legitimnog predsjednika te zemlje.  Države koje više ne priznaju Madura za predjednika Venecuele dovode u pitanje i regularnost izbora na kojima je izabran. Tu se odmah nameće pitanje. Ako se izbori u Venecueli lažiraju, kako onda Madurova partija nije ostvarila većinu i u Skupštini Venecuele nakon izbora prošle godine, već su većinu u Skupštini dobile stranke koje su protiv njega.

Ovakav potez Amerike i njenih saveznika, osim što predstavlja još jedno grubo kršenje suvereniteta i miješanje u unutrašnje stvari međunarodno priznate zemlje, na novi način ruši međunarodni pravni poredak . Ovakvim presedanom u diplomatskim odnosima  daje se pravo svakoj zemlji da priznaje predsjednike drugih država koji njima odgovaraju, a ne predsjednike koje bira narod te zemlje. Po toj logici odgovor Venecuele bi trebao biti da ne priznaje Trampa za predsjednika Amerike jer je pobijedio na neregularnim izborima, te da ne priznaje Makrona kao predsjednika Francuske nego da su za Venecuelu jedina legitimna vlast u Francuskoj  “ Žuti prsluci”.
Predsjednik Maduro se nalazi u teškoj situaciji jer je opkoljen  vanjskim neprijateljima tj. Sjedinjenim Američkim Državama i njenim zahvalnim  saveznicima tj. južnoameričkim vladama koje su došle na vlast zahvaljujući podršci SAD-a. S druge strane Maduro od jačih država ima podršku Kine, Rusije, Irana i Turske. Međutim, te zemlje su geografski udaljene od Venecuele.
Osim neprijateljskih susjeda, predsjednik Maduro je suočen sa unutrašnjim neprijateljima koji žele da ga skinu sa vlasti i to na način da naprave totalni haos koji bi dao izgovor vojsci Venecuele da izvrši državni udar i ukloni Madura. Samoproglašeni predsjednik Gaido je otvoreno pozvao vojsku Venecuele da izvrši državni udar i zbaci Madura.

O krizi koja je nastupila u Venecueli od bosansko-hercegovačkih medija nemamo skoro nikakvih informacija. Ono što nam prezentuju vrlo je šturo i površno. Na internet portalima možemo saznati da u Venecueli već dugo godina traje ekonomska kriza, a kao krivac se uglavnom navodi socijalistička vlast u Venecueli. Pri tom se ne spominju dugogodišnje ekonomske sankcije koje Amerika provodi prema toj zemlji.
Obzirom da nam nedostaje informacija, a mnoge su protivrječne, teško je stvoriti pravu sliku šta se dešava u toj zemlji i razloge njene krize.  Zato smo prinuđeni da se vratimo 45 godina unazad i prisjetimo se čuvenog državnog udara u Čileu. Zašto?

Postoji frapantna sličnost sa stanjem u Čileu prije državnog udara sa današnjom situacijom u Venecueli. U tom udaru, koji se dogodio 11. septembra 1973. godine, čileanska vojska na čelu sa generalom Pinočeom je napala predsjedničku palatu demokratski izabranog predsjednika Čilea Salvadora Aljendea.  Zvanična verzija čileanske vojske je da je predsjednik Aljende pri tom napadu izvršio samoubistvo mada je u to slabo ko povjerovao jer je vojska odmah zarobila i nakon toga streljala 72 najbliža Aljendeova saradnika . Zločini su se nastavili i kasnije za vrijeme dugogodišnje vladavine generala Pinočea tokom koje je ubijeno preko 3000 ljudi, a desetine hiljada prošlo kroz zatvore gdje su često bili mučeni.
Predsjednik Aljende je bio socijalista-marksista koji je želio mirnim i demokratskim putem uvesti socijalističko društvo u Čileu zadržavajući slobodu okupljanja, štampe, višestranačke izbore i sve druge elemente demokratskog društva.  (Na isti način je postupio u Venecueli i Hugo Čavez, a njegovu politiku nastavio Nikolas Maduro).
Čile je bio najveći izvoznik bakra na svijetu, a njegova proizvodnja i prodaja je prije dolaska Aljendea na vlast bila u rukama stranih kompanija i čileanskih privatnih vlasnika. Aljende je nacionalizovao rudnike bakra, te njegovu proizvodnju i prodaju predao u nadležnost čileanske države . (Ponovo sličnost: Venecuela posjeduje najveće zalihe nafte u svijetu i drži 17,7% zaliha svjetske nafte -podatak iz 2016.godine-, a proizvodnja i prodaja je prije dolaska Čaveza na vlast bila u rukama stranih prije svega američkih kompanija i privatnih vlasnika. Hugo Čavez je nacionalizovao proizvodnju i prodaju nafte, a dobar dio zarade usmjerio na socijalne programe u Venecueli i van nje, što mu je donijelo izuzetnu popularnost kod siromašnog dijela stanovništva koji do tada nisu imali nikakvu korist od izvoza nafte i živjeli su u krajnjem siromaštvu. Također je na taj način stekao veliku popularnost i u drugim južnoameričkim državama).
Američki predsjednik Nikson je, čuvši vijest da je marksistički predsjednik Aljende pobijedio na predsjedničkim izborima u Čileu, rekao svojim saradnicima  “Učinite da im ekonomija zaplače”(izvor Žižek, knjiga “Irak - posuđeni čajnik). Od tada, pa sve do izvršenog državnog udara protiv Aljendea, Amerika je uz pomoć bogatih slojeva čileanskog društva činila sve da dovede ekonomiju Čilea do totalnog haosa. Uticala je da cijena bakra na svjetskom tržištu padne za oko 50 % te je samim tim prepolovila prihode od glavne izvozne grane industrije na kojoj je počivala čileanska privreda (80% izvoza).  Privatne banke su namjerno odbijale davati kredite da bi zaustavile svaki privredni razvitak. Kapital iz banaka je prebacivan na druge račune izvan Čilea. Privatne kompanije su prestale da snabdijevaju trgovine svojim proizvodima, te je nastala nestašica u prodavnicama. Ti isti proizvodi su plasirani putem crnog tržišta po mnogo većim cijenama. Privatne kompanije su organizovale štrajkove svojih radnika, a poznat je štrajk kamiondžija koji je prouzrokovao ogromne gubitke čileanskoj privredi. Vlada je u nedostatku kredita i poticaja za proizvodnju počela štampati veće količine novca što je na kraju dovelo do hiperinflacije i monetarne nestabilnosti. (Sve ovo se dešava i u Venecueli. Cijena nafte, koje Venecuela ima najviše na svijetu, drastično je pala na svjetskom tržištu od sredine 2014. godine  sa 100 dolara na manje od 30 dolara po barelu, nedostaje robe široke potrošnje u prodavnicama, crno tržište cvijeta, štrajkovi su učestali, problemi sa prevozom, zavladala je hiperinflacija…)
Aljendeova partija Narodnog jedinstva sa osvojenih 44% glasova nije imala većinu u parlamentu Čilea (isto kao što ni Maduro nema većinu u parlamentu Venecuele). Mnoge od njegovih inicijativa za izmjenu zakonodavstva koje bi popravilo stanje u Čileu su odbijene u Parlamentu (pretpostavljamo i logično je da se isto tako i Madurove inicijative za izmjene zakona u Skupštini Venecuele odbijaju, obzirom da većina u Skupštini traži od vojske da ga skine sa vlasti).
Sve je ovo bilo praćeno medijskim napadima na Aljendea i protestima opozicije. (Isto se dešava u Venecueli već duže vrijeme – protesti opozicije i medijsko blaćenje Madura).
Državni udar u Čileu i ubistvo Aljendea dovelo je tada do osude svjetske, ali i velikog dijela američke javnosti. Zbog toga je američki Senat bio prinuđen provesti istragu o ulozi Amerike u tim događajima. Prilikom istrage Senat je utvrdio da je CIA dala milion dolara opozicionim partijama u cilju skidanja sa vlasti Aljendea, te da je aktivno učestvovala u stvaranju ekonomskog haosa u Čileu. Potpredsjednik američke kompanije ITT Edvard Džerit koja je pomagala CIA-u prilikom vođenja njene kampanje destabilizacije Čilea, na pitanje predsjednika senatske komisije Fran Čarča da li su postojale preporuke od CIA-e da se stvori  ekonomski haos u Čileu odgovorio je: "DA gospodine, postoje tri debele fascikle dokumenata o akcijama iz SAD protiv pobjede Aljendea”. (izvor D. Popović, knjiga “Zašto je ubijen Aljende”).

Na Aljendea je prije njegovog svrgavanja izvršen neuspjeli atentat (svjedoci smo da je u avgustu prošle godine i na predsjednika Madura izvršen neuspješni atentat sa eksplozivnim dronom kada je ranjeno sedam osoba).

I pored strašne krize i namjerno izazvanog ekonomskog haosa, jedina snaga koja je mogla dati konačni udarac Aljendeu bila je čileanska vojska. CIA je na kraju i to uspjela. Sa visokim i drugim oficirima vođeni su tajni razgovori koji su na kraju urodili plodom. Čileanska vojska je izvršila državni udar. Aljende i njegove najvjernije pristalice su ubijeni, a svaki oblik slobode je ugušen. Odmah nakon toga su dovedeni ekonomski savjetnici iz Amerike koji su vodili proces privatizacije svih javnih resursa u Čileu i uvođenja slobodne trgovine koja neće biti ograničavana bilo kakvim oblikom državne intervencije. To je sve uticalo na stvaranje ogromnih socijalnih razlika, enormnog bogaćenja uskog kruga ljudi i siromašenja velike većine (izvor Naomi Klajn, knjiga “Doktrina šoka” - svjetski bestseler).

Istorija je učiteljica života, a oprobani uspješni recepti svrgavanja sa vlasti nemaju razloga da budu mijenjani. Upoređujući informacije o dešavanjima u Venecueli i imajući provjerene istorijske informacije o uzrocima nastanka haosa u Čileu prije 45 godina, dolazimo do zaključka da sve što se sada dešava u Venecueli predstavlja potpuno isti scenario koji se desio u Čileu početkom 70-tih godina prošlog vijeka.

Opozicija u Venecueli, kao i u Čileu 1973. godine, nema snage da sama svrgne predsjednika i zato traži pomoć vojske. Vojska Venecuele za sada to izričito odbija. Ono što ide na ruku Maduru (za razliku od Aljendea) je činjenica da je 2002. godine nekolicina veneculeanskih oficira bezuspješno pokušala izvršiti državni udar protiv predsjednika Čaveza. Nakon toga, Čavez je uklonio sve oficire koji su bili protiv njega i stvorio vojsku koja ga potpuno podržava. Međutim, Čavez je mrtav već šest godina, te je pitanje da li Maduro, koji nije vojnik, može zadržati potpunu lojalnost vojske. Mi u bivšoj Jugoslaviji smo svjedoci kako jedna armija može u vrlo kratkom vremenu promijeniti svoje ideale i prikloniti se potpuno suprotnim opcijama.
Definitivno je da predsjednik Maduro ne može opstati na duže staze ukoliko ne preuzme drastične i oštre mjere u cilju stabilizacije prilika u Venecueli. Ali to bi smanjilo slobode u Venecueli, što bi dalo argument Trampu i njegovoj administraciji da se otvoreno obračuna sa Madurom i njegovom socijalističkom vladom. Time bi se dao i argument onima koji tvrde da socijalisti ne vole ljudska prava i slobode, te da je demokratski socijalizam 21. vijeka prijetnja ljudskim slobodama. Dakle, drastične i oštre mjere bi po svoj prilici mogle samo ubrzati njegov pad.
Predsjednika Madura i sadašnju vlast u Venecueli mogla bi spasiti samo konkretna ekonomska i vojna pomoć prijateljskih zemalja, ali teško da će je dobiti, bar ne u mjeri u kojoj mu je potrebna.
Ukoliko izostane pomoć sa strane, onda bi rješenje za njegovu socijalističku vladu moglo biti i da se povuče sa vlasti i javno objavi da je to morala učiniti radi agresije Sjedinjenih Američkih Država i njenih saveznika. Bez obzira što je sva pravda ovog svijeta na strani predsjednika Madura, beskonačno iscrpljivanje Venecuele u borbi sa američkim gigantom kojeg sama ne može pobijediti, moglo bi dovesti do propasti ne samo Venecuele nego i same ideje socijalizma 21. vijeka.
Čak i ako bi predsjednik Maduro i oni koji ga podržavaju odstupili sa vlasti i nastavili djelovati kao opozicija, što bi značilo potčinjavanje Venecuele multinacionalnim naftnim  kompanijama koje bi uzele najveće rezerve nafte u svijetu, oni bi i tada imati naš potpuni respekt zbog svoje velike borbe koju su vodili svih ovih godina i nesporno uspjeli uzdrmati svjetske moćnike. Prema tajnim američkim depešama, koje je objavio Vikiliks, vidljivo je da je Venecuela, na čelu sa predsjednikom Hugo Čavezom, u prvom desetljeću ovog vijeka označena kao najveća prijetnja američkim interesima u Južnoj Americi. Razlog uznemirenosti u depešama je vidljiv. Čavez propagira ideju demokratskog socijalizma 21. vijeka po cijeloj Južnoj Americi i provodi socijalne programe, zbog čega su ojačale ljevičarske ideje na tom kontinentu. Venecuela je navedena kao glavni razlog što su u nekoliko južnoameričkih zemalja izbore dobile ljevičarske partije, što naravno ometa glavni cilj vanjske politike Sjedinjenih Američkih Država, a to su “ljudska prava” - što je sada drugo ime za enormni profit i zgrtanje bogatstva.

Nadamo se ipak da Maduro i njegovi saradnici, pored svih sličnosti sadašnje Venecuele sa Čileom 70-tih godina prošlog vijeka, ipak neće doživjeti sudbinu predsjednika Aljendea i njegovih saradnika, te da će uspjeti u svojoj borbi.
Turski predsjednik Erdogan je javno objavio da je zvao predsjednika Madura i rekao mu “Glavu gore brate Maduro”.
I mi poručujemo nešto slično - Glavu gore brate Maduro i čuvaj je!  

Roza Luksemburg i Karl Libkneht - 100 godina poslije

15.01.2019. godine navršava se stotinu godina od dana kada su uhapšeni, mučeni, a zatim i ubijeni vodeći autoriteti njemačkog radničkog pokreta Roza Luksemburg i Karl Libkneht. Ubili su ih pripadnici njemačkih desničarskih odreda koji su zajedno sa njemačkom vojskom, po nalogu vlade formirane od strane SPD-a (Njemačke socijaldemokratske partije), u krvi ugušili pobunu berlinskih radnika i građana koji su preuzeli vlast u Berlinu nakon završetka prvog svjetskog rata.
Interesantno je da su Roza Luksemburg i Karl Libkneht bili protiv preuzimanja vlasti u Berlinu jer su ispravno procijenili da se njemački radnici ne mogu odbraniti od napada vojske i desničarskih milicija.  Međutim, kada je nakon dvije krvave intervencije koje je  SPD-ova vlada izvršila u decembru 1918. godine, revoltirani narod odgovorio zauzimanjem berlinske stanice policije, novina i drugih važnijih institucija u gradu - Roza Luksemburg i Karl Libneht su odlučili da stanu na njihovu stranu i sa njima podijele tragičnu sudbinu.
Ono što je najbitnije u ovim januarskim dešavanjima je to da su sve maske tada konačno pale. Njemački socijaldemokrati, vodeća politička snaga radničke Druge Internacionale, decenijama su se Njemačkoj i cijelom svijetu predstavljali kao politička snaga koja radi za interese radnika i želi da zamijeni kapitalistički sistem boljim i pravednijim sistemom. Međutim, kada je došlo do preuzimanja vlasti od strane radnika, Njemačka socijaldemokratska partija nije podržala “svoje” radnike. Naprotiv. Stala je na stranu vlasnika krupnog finansijskog kapitala i velikih korporacija i odlučno branila kapitalističko društveno uređenje protiv kojeg se do tada deklarativno izjašnjavala. Uz pomoć vojske i desničarskih paravojnih formacija napala je berlinske i druge radnike i krvavo se obračunala sa njima.
15. Januar 1919. godine i ubistvo dojučerašnjih partijskih kolega, za koje nikada niko nije odgovarao, bila je kruna izdaje evropskih radnika od strane socijaldemokratskih partijskih funkcionera. Početak te izdaje desio se već 1914. godine kada su  socijaldemokratski zastupnici, koji su bili većina u Parlamentu Njemačke, glasali za ratne kredite i početak prvog svjetskog rata u kojem se borila i ginula uglavnom sirotinja, a koji se vodio zbog pohlepe i interesa evropskih bogataša. Tog 15. januara nestala je i zadnja dilema u čijem interesu postoji evropska parlamentarna “demokratija” . Tog dana je postalo savršeno jasno da za interese krupnog kapitala rade apsolutno sve političke partije u Evropi - uključujući i postojeće socijaldemokratske partije.
Od tada se ništa u tom pogledu nije promijenilo. Mnogi građani u Evropi osjećaju da njihova društva propadaju i jasno vide da su socijalne razlike sve veće, a radnička prava se smanjuju. Međutim, od strane evropskih političkih stranaka, medija, profesora, nevladinih organizacija, vjerskih zajednica i drugih stubova sadašnjeg sistema parlamentarne demokratije, uporno se zastupa teza da liberalni kapitalizam nema alternative.
Sadašnjoj propagandi o nepromjenljivosti liberalnog kapitalističkog društvenog sistema pogoduje činjenica da socijalističke revolucije koje su se dogodile u prošlom vijeku nisu uspjele postići pravedno društvo koje su obećali uspostaviti. Ali ne treba zaboraviti da su socijalističke revolucije u prošlom vijeku bile vođene po receptu ozloglašenog Josifa Visarionoviča Staljina i njegovog načina vladanja, a ne po receptu istinskih heroja radničkog pokreta poput Roze Luksemburg i Karla Libknehta. Roza Luksemburg je zadnjih mjeseci svog života pisala: „Bez slobodne, nesputane štampe, bez neometanog udruživanja i okupljanja nezamisliva je vladavina širokih narodnih masa. Sloboda samo za pristalice vlastodržaca, samo za članove jedne partije – ma kako brojni bili – nije sloboda. Sloboda je uvijek sloboda drugačijeg mišljenja... Javni život zemalja sa ograničenom slobodom upravo je zato tako skučen, tako siromašan, tako šematičan, tako neplodan, jer se isključenjem demokratije presjecaju svi živi izvori duhovnog bogatstva i napretka. Jedini put ka preporodu je sam javni život, neograničena, najšira demokratija, javno mnjenje“.
Za razliku od ovakve interpretacije socijalizma, staljinističkom načinu vladanja je bilo svojstveno otvoreno gušenje političkih, ekonomskih i vjerskih sloboda u cilju održanja vlasti i privilegija uskog kruga pripadnika državne elite.  

Sadašnjem vladajućem liberalnom tj. korporativnom kapitalizmu također je svojstveno gušenje istih tih sloboda, ali pod maskom parlamentarne demokratije. U parlamentarnoj evropskoj demokratiji  ogromna većina stanovništva nema uticaj na bilo kakve važnije segmente društvenog života i toga sve više ljudi biva svjesno i pored truda moćnih korporativnih medija da to zataškaju. Kompletan sistem je potpuno podređen očuvanju bogatstva i privilegija uskog kruga enormno bogatih ljudi.
Obilježavanje godišnjice ubistva Roze Luksemburg i Karla Libknehta je prilika podsjetiti se da stvaranje zdravog, slobodnog društva solidarnosti i stvarne demokratije nije utopija, kako to žele predstaviti oni koji sada vladaju svijetom. Naprotiv, to je sasvim realna mogućnost. Njegovo stvaranje naravno nije u interesu bogatim elitama i postojećim političkim partijama koji rade za njih. Te elite i njihove partije su branili nepravedno liberalno kapitalističko društvo prije 100 godina, brane ga i sada, a nadamo se da će ga morati braniti i ubuduće. Jer najgore što može da se desi ovom svijetu nisu porazi naprednih snaga koje one doživljavaju u borbi sa reakcionarnim snagama. Najgore bi bilo da potpuno nestane ideja o stvaranju slobodnog pravednog društva duhovnog bogatstva i da ne postoje ljudi koji su spremni da se za tu ideju zalažu.