Da li je Abraham Linkoln mislio na nas

“Neke ljude možes lagati neko vrijeme, neke ljude možeš lagati sve vrijeme, ali sve ljude ne možeš lagati sve vrijeme” rekao je Abraham Linkoln.

Ova slavna misao legendarnog američkog predsjednika ozbiljno je dovedena u pitanje u Bosni i Hercegovini.

Naime, u našoj zemlji, već preko dvadeset godina, tačnije od kraja rata - pa sve do danas, predstavnici međunarodnih političkih i finansijskih institucija, svi glavni bosanskohercegovački mediji, sve političke stranke, nevladine organizacije, vjerske zajednice i ogromna većina domaćih intelektualaca i ekonomista, uspješno lažu narode ove zemlje da je Evropska unija njihov veliki prijatelj koji ulaže velike napore da od BiH napravi stabilnu i prosperitetnu zemlju i da joj uopšte nije cilj da narodi u ovoj zemlji budu u stalnoj neslozi, zadužuju se, rasprodaju svoja bogatstva i pretvore se u jeftinu radnu snagu koja će raditi za strane korporacije.

Vrlo često možete čuti građane kako se pitaju zašto naši veliki prijatelji - međunarodna zajednica i Evropska unija - ne mogu da natjeraju naše političare da rade kako treba. Vidimo na televiziji da nas vole, ali…

U trenutku kada smo bili sigurni da je Linkolnova teorija iz prve rečenice ovog teksta netačna ili da se možda odnosi na sve ljude osim na Bosance i Hercegovce, desio se Zakon o akcizama.

Naime, Parlamentarna skupština BiH je usvojila Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama BiH, kojim je predviđeno povećanje cijena goriva.

Cestarina će se prema usvojenom Zakonu o akcizama u BiH plaćati za 0,15 KM po litru tečnog naftnog plina više, što će s PDV-om iznositi 0,18 KM po litru. To znači da će građani za punjenje rezervoara koji naprimjer prima 50 litara goriva plaćati 9-10 KM više nego do sada. Ovo će dovesti do poskupljenja većine proizvoda i usluga u našoj zemlji, što će uticati na značajan pad standarda stanovništva i još više otežati poslovanje domaćih privrednih subjekata.

Jedinu korist od donošenja izmjena Zakona o akcizama ima Evropska unija (EU) i njena Banka za obnovu i razvoj (EBRD), Međunarodni monetarni fond (MMF) i vladajuće stranke u BiH (SLUGE STRANOG KAPITALA).

Naime, ovim Zakonom će se EBRD-u obezbijediti vraćanje kredita kojim će se Bosna i Hercegovina enormno zadužiti za autoputnu infrastrukturu koja je planirana da se izgradi u Bosni i Hercegovini.

Mada se u našim medijima izgradnja dugog autoputa predstavlja kao odlična investicija za budućnost, od koje će već naši praunuci početi da ubiru prve plodove, ustvari,  od njegove izgradnje korist će sada i ubuduće imati zemlje Evropske unije, zbog lakšeg prijevoza svojih roba i izvlačenja naših sirovina.

Kamate koje se moraju platiti donijeće zaradu evropskim finansijskim moćnicima, a autoputnu mrežu će graditi evropske kompanije koje će tom prilikom ostvariti ogromne profite. Nešto mrvica dobiće i privatne domaće kompanije bliske vladajućim bosanskohercegovačkim strankama.

Sav taj profit će se ostvariti iz džepova građana BiH.

Jasno videći štetu koja će nastati za Bosnu i Hercegovinu usvajanjem izmjena Zakona o akcizama, većina zastupnika nije bila spremna da rizikuje i glasa za donošenje ovakvog Zakona.

Tada je Evropska unija i njen predstavnik u našoj zemlji Vigemark pokazala mišiće i obezbijedila većinu u Parlamentu BiH koja je glasala protiv interesa svog naroda, a u interesu stranog kapitala. Za ovaj zakon glasala su 22 zastupnika, a 20 ih je bilo protiv.

Za zakon su glasali stranke SDA, SBB, SNSD, HDZ BiH i HDZ 1990, dok su protiv njega glasali zastupnici Saveza za promjene iz Republike Srpske, SDP-a, Demokratske fronte, A-SDA, BPS-a i Nezavisnog bloka.

Za izmjene zakona su glasali: Diana Zelenika, Predrag Kožul, Nikola Lovrinović, Miroslav Milovanović, Lazar Prodanović, Milica Marković, Monika Tomić, Fehim Škaljić, Mirsad Isaković, Damir Arnaut, Mirsad Đonlagić, Šemsudin Mehmedović, Safer Demirović, Šefik Džaferović, Amir Fazlić, Nermina Kapetanović, Staša Košarac, Borjana Krišto, Dušanka Majkić, Hazim Rančić, Asim Sarajlić i Nikola Špirić.

Ova imena treba zapamtiti. Možda nam nekad budu zatrebala…

Jedino što ohrabruje u ovom crnilu je činjenica da su maske konačno počele padati. Po prvi put – čelni ljudi pojedinih političkih stranaka, prije svega Pokreta za promjene iz Republike Srpske i u nešto blažem obliku Nezavisnog bloka iz Federacije BiH, optužile su Evropsku uniju za njihovu anti-bosankohercegovačku politiku i namjerno urušavanje njene ekonomije koja dovodi Bosnu i Hercegovinu u položaj kolonije. Evropska unija je od strane pojedinih domaćih stranaka, možda po prvi put, označena kao neko ko radi protiv ekonomskih interesa ove zemlje.

Možda po prvi put u ovoj zemlji pojavila se nada da je Abraham Linkoln imao u  vidu, čak i nas, kada je izgovorio svoju čuvenu rečenicu!

Upravljanje javnim preduzećima

Dana 28.09.2017.godine održana je hitna sjednica Skupštine Kantona Sarajevo čija je jedina tačka bila vezana za otežano snabdijevanje vodom građana Sarajeva.

Kao što je tokom ove sjednice dobro primijetio zastupnik Zvonko Marić, hitna sjednica je sazvana sa nekoliko godina zakašnjenja jer problem sa vodosnabdijevanjem građana Sarajeva nije nastupio nedavno. Taj problem je nastao već prije nekoliko godina kada su pojedini dijelovi grada počeli redovno ostajati bez vode. Međutim, niko od prethodnih Vlada Kantona Sarajevo, njenih premijera i resornih ministara zaduženih za nadzor i upravljanje javnim preduzećem “Vodovod i kanalizacija” i niko od menadžmenta ovog preduzeća, za sve ove godine nisu učinili apsolutno ništa da bi popravili situaciju sa vodosnabdijevanjem. Naprotiv, oni su cijelo vrijeme upropaštavali vodovodni sistem upravljajući njime samo u onoj mjeri koja je potrebna da se iz tog preduzeća izvuku pare za stranku kojoj pripadaju /naravno i za sebe, jer niko neće raditi kriminalne radnje za nekoga ako nema ličnu korist/.

Nova Vlada Kantona Sarajevo na čelu sa Elmedinom Konakovićem, 2015. godine postavila je novu Skupštinu i novi Nadzorni odbor u KJKJP “Vodovod i kanalizacija”. Vlada i oni koje je ona imenovala  samo su nastavili raditi ono što su prije radili njihovi prethodnici. Urušavali su sistem snabdijevanja vodom ne baveći se njim jer im on i nije bio cilj kada su preuzeli vlast. Oni su koristili KJKP ”Vodovod i kanalizacija” da namjeste velike poslove jedni drugima, da se bave krađom materijala i nepotrebnim zapošljavanjem stranačke rodbine.

 Kada se zbog višegodišnjeg kriminala i nemara situacija na vodovodnom sistemu toliko pogoršala da je većina građana Sarajeva počela trpjeti redovne noćne,  a često i dnevne redukcije, bijes građana prema premijeru Elmedinu Konakoviću i njegovoj stranki je došao do tog nivoa da je SDA postala najnepopularnija u gradu Sarajevu od njenog osnivanja. Iskoristivši opravdani bijes građana, mala grupa entuzijasta iz sarajevske neformalne grupe građana “Jedan grad Jedna borba”  je za samo nekoliko dana, skupila oko 5000 potpisa građana Sarajeva i proslijedila ih Vladi Kantona Sarajevo uz prijedlog mjera, tražeći hitnu sjednicu na kojoj će se raspravljati o preduzimanju mjera na sanaciji vodovodnog sistema. Svjestan ogorčenosti građana Sarajeva zbog kolapsa vodosnabdijevanja njihovog grada, što nije nimalo dobra stvar za SDA pred predstojeće izbore, a ni njega lično, Elmedin Konaković je zakazao hitnu sjednicu Skupštine Kantona sa početka ovog teksta.

U svom uvodnom izlaganju on je pokušao ubijediti opoziciju, a prije svega gledatelje pored TV ekrana, da je raspad vodovodnog sistema Kantona Sarajevo nastao samo zbog kriminalnog i nemarnog ponašanja grupe odmetnika koji su se otrgli svakoj kontroli Vlade, a to su prije svega Nadzorni odbor, menadžment i direktor KJKP “Vodovod i kanalizacija”. Oni su ga navodno dvije godine njegovog mandata obmanjivali, a treću godinu mu otvoreno otkazali poslušnost. Zastupnica Sabina Čudić je dobro primijetila i podsjetila da je Konaković lično izabrao članove kritikovanog i sada smijenjenog Nadzornog odbora.

Napominjemo da Vlada Kantona Sarajevo ima ustavnu nadležnost da kontroliše rad svih javnih preduzeća u Kantonu. Vlada Kantona Sarajevo je apsolutni vlasnik svih javnih preduzeća u Kantonu i u svojim rukama ima sve potrebne mehanizme da upravlja tim preduzećima. Ona postavlja Skupštinu javnih preduzeća, a Skupština postavlja Nadzorni odbor koji imenuje direktora i menadžment tj. upravni odbor. Postupak smjene tih organa je obrnut, što znači da Vladi treba otprilike mjesec dana da smjeni kompletan menadžment i Nadzorni odbor svih javnih preduzeća u Kantonu. To što ova Vlada nije upravljala, kao ni sve Vlade prije nje, sa KJKP “Vodovod i kanalizacija” na način koji bi omogućio efikasno i ekonomično poslovanje ovog Preduzeća,  pokazuje da je sistem upravljanja javnim preduzećima u Kantonu Sarajevo - potpuno pogrešan!

Mada je na KJKJP “Vodovod i kanalizacija” sada usmjerena sva pažnja, ne smijemo zaboraviti da se i druga javna preduzeća u Kantonu Sarajevo nalaze u apsolutno nezavidnoj situaciji. Dugovi javnog preduzeća GRAS iznose preko 100 miliona konvertibilnih maraka. Dug KJKP “Toplane” iznosi oko 100 miliona KM. KJKP “Sarajevogas” je zbog nemogućnosti naplate potraživanja od KJKP “Toplane” dužan preko 50 miliona KM…

Postoje mišljenja da bi se ovi problemi mogli prevazići privatizacijom javnih preduzeća. To je mišljenje onih koji smatraju da se svi problemi u poslovanju preduzeća rješavaju privatizacijom, a nakon što privatizovana preduzeća propadnu, onda to nazovu “pljačkaškom privatizacijom” koja je bila potrebna, ali navodno nije urađena kako treba.

Problem je što su komunalne firme od vitalnog značaja za život građana Sarajeva! Zbog te činjenice one ne smiju biti privatizovane ni pod koju cijenu. Komunalna preduzeća se ne mogu stavljati u istu ravan kao piljare, kafane, ćevabdžinice i sl. pa da ih damo na upravljanje privatnicima! To treba imati u vidu premijer Konaković, koji je prije neki dan na TV BiH najavio mogućnost privatizacije GRAS-a. Stranka SDA koja je uspjela uništiti preduzeće koje je decenijama imalo monopol gradskog saobraćaja u Sarajevu, sada ga namjerava prodati i još malo zaraditi na njemu!

Privatizacija vitalnih resursa društva, u šta spadaju i komunalna preduzeća, daje ogromnu moć privatnim kompanijama nad najznačajnijim aspektima naših života i omogućava im da kroje svoju poslovnu politiku prema svojim interesima koji se vrlo rijetko podudaraju sa društvenim. Cilj privatnih kompanija je profit, a ne zadovoljstvo zajednice. U slučaju da privatna javna preduzeća loše posluju i daju loš kvalitet usluga, /što je vrlo česta stvar u praksi/, država opet mora intervenisati i pokriti gubitke privatnih javnih preduzeća /sredstvima građana/ da bi život u gradu mogao funcionisati.

Sa druge strane, pokazalo se da državno upravljanje javnim preduzećima u Kantonu Sarajevo dovodi do njihovog urušavanja, jer pobjednička stranka ne uzima u vlasništvo javno preduzeće - ona ga samo dobija na raspolaganje četiri godine! To vrijeme stranka ne koristi da investira u preduzeće jer ne zna da li će upravljati s njim poslije slijedećih izbora, već ga koristi da od njega izvuče što više može! Pri tome se ne boje ni suda ni tužilaštva jer mafija kupuje suce i tužioce u banana državama poput Bosne i Hercegovine, a tako isto ih kupuju i političke partije. Da nije tako, do sada bi desetine hiljada članova stranke SDA, HDZ i hiljade članova SDP-a, Stranke za BiH, te drugih stranaka koje su bile u vlasti, izdržavali dugogodišnje zatvorske kazne (ovdje govorimo samo o Federaciji BiH).

Dakle iz gore navedenog, možemo zaključiti da rješenje upravljanja javnim preduzećima nije u njihovoj privatizaciji, niti u strpljivom čekanju da na vlast dođe neka partija /koju čekamo već skoro 30 godina/, koja bi njima upravljala kao dobar domaćin. Čak i kada bi kojim čudom došla takva partija na vlast, to ne bi bilo trajno rješenje jer ni njena vlast ne bi bila stalna.

Ono što je potrebno je trajno sistemsko rješenje kojim bi se kvalitetno riješio način upravljanja javnim preduzećima!

Smatramo da jedini način da se od javnih preduzeća naprave trajno efikasne kompanije, jeste da se njegovi upravljački mehanizmi u mnogo većoj mjeri povjere onim ljudima koji sada nemaju apsolutno nikakav uticaj na njegovo poslovanje, a koji su životno vezani za njega. To su radnici ovih preduzeća! 

Pošto nemaju nikakav uticaj na upravljanje, radnike sada interesuju samo njihove plaće i naknade, te osnovna prava iz radnog odnosa. U druge stvari niti žele, niti smiju da se petljaju.

Obzirom da njihove plaće i egzistencija zavisi od uspješnog poslovanja preduzeća u kojem rade, kada bi se radnicima u ovim preduzećima dalo zakonsko pravo da aktivno učestvuju u upravljanju preduzećem i donose odluke koje bi obavezivale menadžmente ovih preduzeća, takvo odlučivanje bi bilo puno racionalnije, ekonomičnije i pravednije u mnogim segmentima poslovanja. Radnici bi bili potpuno motivisani da ispravno i realno odlučuju o mnogim stvarima na koje sada nemaju uticaj. To se posebno odnosi na odluku o potrebi za novim zapošljavanjem u preduzeću, kontrolu nabavke i utroška sredstava, odobravanje zaključenja poslova sa drugim pravnim i fizičkim licima. Oni bi odlučivali sa menadžmentom o radnoj disciplini, sankcijama prema radnicima i zaštiti njihovih prava, procjenjivali potreban broj izvšilaca poslova, kontrolisali zakonitost rada menadžmenta preduzeća i sl. 

Naravno zbog njihove specifičnosti i važnosti, javnim preduzećima bi trebala upravljati pored radnika i država, pri čemu treba voditi računa da se njihove nadležnosti ne prepliću, a da sve budu uspostavljene u cilju što veće efikasnosti, funkcionalnosti i pozitivnog poslovanja, da bi svojim građanima kvalitetno i blagovremeno obezbijedili sve usluge koje su obavezni da pruže. Na ovaj način bi bile otklonjene mnoge slabosti koje sada postoje zbog nesavjesnog upravljanja preduzećima od strane vlasti koja se bira na demokratskim izborima i nakon toga postavlja svoje ljude da vladaju kantonalnim preduzećima bez ikakve kontrole. 

Ako čitalac ovog teksta sa nevjericom razumije da mi predlažemo uvođenje radničkog samoupravljanja u preduzećima, mi mu kažemo – Da! Dobro je shvatio! 

Posljednjih 30 godina medijskog ispiranja mozga i teoretisanja da je radničko samoupravljanje bio promašen sistem upravljanja preduzećima, a da je kapitalizam, slobodno tržište i privatno vlasništvo izuzetno bolan, ali jedini efikasan ekonomski sistem - sve je to palo u vodu u praksi!

Impozantan ekonomski razvoj koji je Jugoslavija postigla nakon uvođenja radničkog samoupravljanja početkom pedesetih godina prošlog vijeka, uz sve slabosti koje su je pratile, izgleda kao prelijepa “privredna bajka” u odnosu na današnju stvarnost. Stvarnost u kojoj nakon uvođenja privatizacije i slobodnog tržišta, nakon 20 godina sada jasno vidimo i njegove rezultate - uništenu privredu, armiju nezaposlenih ljudi, mlade stručnjake koji napuštaju zemlju bez namjere da se vrate. Vidimo državu koja živi samo od zaduživanja, rasprodaje imovine stečene u socijalizmu i od novca dijaspore što je ova šalje svojoj rodbini koja ne može preživjeti od vlastitih prihoda.

Kao što bi većina rekla za demokratiju - da nije idealno uređenje ali jeste najbolje - tako i mi ne obraćajući pažnju na stav svih političkih partija, medije, raznorazne stručnjake i novinarska pera, već obraćajući pažnju samo na ono što smo gledali svojim očima nekad i na ono što gledamo sada, jasno vidimo da radničko samoupravljanje nije idealan oblik upravljanja preduzećem, ali je po svemu dosada viđenom na ovim prostorima – daleko najbolji!

Viza za Dodika

Američka ambasada u BiH je odbila dati vizu predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, koji je namjeravao o trošku poreznih obveznika Republike Srpske, otići na inauguraciju novog predsjednika SAD-a Donalda Trampa. Time je Dodik onemogućen u namjeri da zauzme mjesto među 900 hiljada radoznalih građana Amerike i drugih dijelova svijeta, da maše novom američkom predsjedniku sa kilometar udaljenosti, ugodno proćaska i proveseli se sa srpskom dijasporom, razgleda znamenitosti Amerike, te se vrati nazad u Bosnu i Hercegovinu, pun lijepih uspomena, ne uradivši ništa korisno!

Umjesto da kao razlog odbijanja izdavanja vize Američka ambasada navede da želi onemogućiti bespotrebno trošenje para poreznih obveznika ove zemlje, kao razlog odbijanja izdavanja vize je navedeno Dodikovo nepoštivanje Odluke Ustavnog suda BiH o Danu RS-a 09. januara i organiziranje referenduma o obilježavanju tog dana..............

Ovo je zaista jedna od komičnijih epizoda bh političke sapunice! Američke vlasti su do sada bile poznate po pravljenju scenarija za horore koji se dešavaju širom svijeta, ali ispostavilo se da, kada žele, znaju napraviti i smiješan scenario.

Osim što su mu zabranili ulazak u Ameriku, američke vlasti su Dodika stavile na svoju crnu listu, a to znači da će Miloradu Dodiku biti zamrznuta imovina u Americi, koju on tamo nema!

Osim toga, niko iz Amerike neće ubuduće moći uplatiti pare na njegov bankovni račun, nego će ih morati uplaćivati na račun njegove supruge, sina ili bliskog saradnika koji će mu ih nakon toga bez problema proslijediti.

Mada je Dodikova uloga u bh političkoj sapunici bila na izmaku i većini gledalaca u tom entitetu prilično dojadila i nervirala ih, zaplet oko 09. januara u posljednjih nekoliko mjeseci ga je kod gledalaca u RS-u ponovo pretvorio u omiljenog junaka ove sapunice. Nakon stavljanja na američku crnu listu, popularnost mu je još više porasla, jer zabrinuti gledaoci u RS-u sa strepnjom prate patnje njihovog junaka koji više ne može putovati u Ameriku i ne smije imati imovinu u Americi.

To što većina gledalaca iz RS-a, koja sada pati zbog zle sudbine svog junaka i bošnjački gledaoci koji zadovoljno trljaju ruke zbog toga, ne mogu otići zbog besparice ne samo u Ameriku, nego nigdje van Republike Srpske i Federacije BiH, te uprkos tome što niko od njih nema imovine, ne samo u Americi, nego je nemaju ili imaju vrlo malo u mjestu u kojem žive, tim gledaocima uopšte nije bitno. Oni žive živote junaka bh političke sapunice, a ne svoj!

Po riječima nekih političara i  analitičara, Sjedinjene Američke Države su ovim potezom još jednom pokazale da su veliki prijatelj Bosne i Hercegovine i privržene očuvanju BiH u njenim granicama. Ali ima problem o kojem američki prijatelji ne vode nimalo računa, kao ni političari iz BiH, a ni ljubitelji bh političke sapunice! Mladi ljudi ove zemlje, naša snaga i pamet, masovno odlaze preko tih granica, jer se unutar njih, planski i sistematski godinama uništava svaki segment društva i sve propada.

I PO UDAR LJEVICE želi Bosnu i Hercegovinu u njenim sadašnjim granicama. Ali naša borba se tu ne zaustavlja! Mi ćemo se boriti da u njenim granicama svi njeni građani budu ponosni i sretni zato što u njoj žive. I mi znamo kako to postići!

Ali, da bi to postigli:

- Mi se moramo suprostaviti svjetskim imperijalistima jer oni nude mir u okviru granica Bosne i Hercegovine, ali cijena koja im se za to mora platiti je ropstvo svih naroda koji u njoj žive.

- Mi se moramo suprostaviti nacionalistima svih vrsta, otvorenim i skrivenim, lažnim i pravim, primitivnim i uglađenim... Oni narodima i građanima ove zemlje ne nude ništa osim sukoba, svađe, nepovjerenja, nesaradnje i nazadovanja u svakom pogledu. Nacionalizam i nacionalisti u višenacionalnoj izmiješanoj sredini kao što je Bosna i Hercegovina nisu nikada i ni pod kojim uslovima neće, niti mogu biti, pozitivan faktor koji može dovesti do napretka bilo kojeg njenog naroda!

- Mi se moramo suprostaviti svim domaćim snagama koje su stvorile i zalažu se za očuvanje društvenog sistema u BiH koji se zasniva na sebičnosti, bjesomučnom iskorištavanju drugih, paničnom strahu za vlastitu egzistenciju, medijskom mraku, pljačkanju društvene imovine i stvaranju male nedodirljive elite koja upravljava ovom zemljom, u kojem građani nemaju ni ekonomska ali ni politička prava, osim da glasaju jednom u 4 godine, što je samo formalna a ne suštinska sloboda.

Očito je iz navedenog da bismo stvorili sretno i zdravo društvo u Bosni i Hercegovini /a zašto ne i šire / moramo se nažalost suprostaviti mnogima.... Na prvi pogled izgleda nemoguće pobijediti sve te snage, s obzirom na njihov broj i jačinu...

Ali sav svoj napredak svijet je ostvario pomjerajući granice nemogućeg.

Zato je naše legitimno pravo da pokušamo ostvariti nemoguće, a naša dužnost da vas pozovemo da nam u tome pomognete, na bilo koji način.