Posredna, a od dijela zemalja Evropske Unije i direktna podrška ratnim
sukobima na Bliskom Istoku i Africi, vratila se Evropskoj Uniji kao bumerang.
Stotine hiljada izbjeglica iz područja zahvaćenih ratom došli su na njena vrata,
bježeći od ratnih strahota i ubijanja. Zemlje Evropske Unije (osim Njemačke) za
sada nisu pokazale spremnost da prime veći broj izbjeglica, te pokušavaju
problem prebaciti na periferne dijelove Unije tj. na Hrvatsku i Mađarsku. Ratovi
koji su proizveli najveću izbjegličku krizu od drugog svjetskog rata posljedica
su vojnih intervencija koje su ranije izvršile NATO snage napadajući i
uništavajući države Libiju i Afganistan, te vojne intervencije Sjedinjenih
Američkih Država i njihovih saveznika na Irak.
Sirija je rasturena iznutra jer se protiv diktatora Asada pobunio dio
sirijskog naroda. Od zapadnih sila su pobunjenici dobili toliku podršku i oružje
da mogu ratovati, ali ne i pobijediti. I tako ubijanje na ovim prostorima traje
godinama. Arapski narod gine i pati, a velike sile ostvaruju ogromne profite
uzimajući im energetske i kulturne resurse, prodajući oružje lokalnim i stranim
ubicama koji su postali gospodari života i sudbina na prostoru ovih država,u
kojima prije toga nije bilo izbora ali su bar bile dobro uređene, jake i
sigurne.
U našoj javnosti postoji bojazan šta
će se desiti ako masa izbjeglica bude potpuno zaustavljena na granicama
Evropske Unije i zatim krene prema Bosni i Hercegovini.
Razloga za bilo kakvu zabrinutost nema, jer je Bosna i Hercegovina potpuno
spremna za takvu situaciju! Naša država jedina u Evropi ima takvo zakonodavstvo,
ljudske resurse i mentalitet ljudi, da preko noći može riješiti problem najveće
izbjegličke krize u Evropi poslije drugog svjetskog rata.
Naime, što se tiče povoljnosti koje nam u ovom slučaju daje naše
zakonodavstvo, prema važećem Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu u BiH,
Bosna i Hercegovina može preventivno držati
stranca zatočenog u Nadzornom imigracionom centru do kraja njegovog života, a
da taj prethodno ne mora ništa loše učiniti. Dovoljno je samo da Obavještajno-sigurnosna
agencija Bosne i Hercegovine (OSA) procijeni da on predstavlja nacionalnu
opasnost. Prema tome, u slučaju da
granicu Bosne i Hercegovine pređe i stotinu hiljada izbjeglica, to ne bi trebalo
predstavljati nikakav problem za našu zemlju! OSA ih može sve proglasiti
nacionalnom opasnošću i zatvoriti ih u
koncentracioni logor koji možemo nazvati Nadzorni imigracioni centar. Niko se u
BiH nikada nije pobunio protiv donošenja Zakona o kretanju i boravku stranaca, koji
omogućava da se stranac može doživotno držati zatočen bez prava na suđenje i
odbranu. Zakon je jednoglasno usvojen od strane predstavnika svih naroda i
građana u Parlamentu BiH. Iz ove činjenice može se sa sigurnošću utvrditi da
građani Bosne i Hercegovine smatraju preventivno zatvaranje stranaca na
neodređeno vrijeme potpuno normalnim i čak šta više poželjnim. Prema tome ne bi
imali ništa ni protiv zatvaranja stranih izbjeglica u logor gdje bi ovi mogli biti
držani do kraja života.
Postoji bojazan da bi s vremenom došlo do protesta dijela naših građana,
jer bi se kod njih pojavio strah od nekontrolisanog razmnožavanja izbjeglica i
povećanja broja Imigracionih centara. Povećanje broja Imigracionih centara bi
značilo veće troškove i smanjenje novčanih sredstava koja se u vidu donacija daju
vjerskim zajednicama i nevladinim organizacijama ili kojim se potplaćuju medijske
kuće, novinari, političari, tzv. bh intelektualci itd.
Pošto su ove skupine vrlo emotivne kada im se udari po džepu, mogli bi se
poslije izvjesnog vremena pojaviti zahtjevi građana da se izbjeglice humano
eutanaziraju radi uštede finansijskih sredstava. Ali naše vlasti bi vjerovatno
otupile oštrinu ovih zahtjeva kompromisnim rješenjem da se eutanaziraju samo bolesni
i agresivni stranci...
Što se tiče ljudskih resursa kojima raspolažemo, nesporna je činjenica da
niko u Evropi nema stručniji kadar po ovom pitanju. Veliki broj naših građana su
bili čuvari i upravnici koncentracionih logora gdje su držali hiljade ljudi
samo zato jer su bili druge vjere i nacije, tako da definitivno imamo dovoljan
broj adekvatnih osoba koje svojom stručnošću i bogatim radnim iskustvom na ovim
poslovima mogu profesionalno i kvalitetno odgovoriti postavljenim zadacima i
držati zatočene hiljade stranaca koji bi došli u našu zemlju.
Ovo što smo gore naveli djeluje
apsurdno i jeste apsurdno! I ne treba da se desi. I pretpostavljamo da se neće ni
desiti.
Ali nam se čini da bi se u ovakvoj Bosni i Hercegovini, čak i takve stvari
mogle desiti kada bi to našim vlastima naložile vlasti u Briselu ili jedna od stranih
ambasada. Jer apsolutno sve naredbe koje nam dolaze od visoko razvijenih
država, institucija i organizacija pod njihovom kontrolom, društvo BiH
nekritički prihvata kao sveto slovo o kojem se ne treba raspravljati jer
ispunjavanje tih naredbi predstavlja
uslov za „trasiranje puta Bosne i Hercegovine ka ulasku u Euroatlantske
integracije“. Ovo jedino nije slučaj kada izvana dođu neki zahtjevi koji su
protivni nacionalnim interesima Srba, Hrvata i Bošnjaka (a ti se interesi
uvijek podudaraju i sa interesima njihovih nacionalnih partija)!
U prilog činjenici da je ovdje sve moguće, navest ćemo primjer da je Bosna
i Hercegovina kao tadašnja članica Savjeta bezbjednosti u UN, zajedno sa
velikim silama, glasala za Rezoluciju koja je bila osnov da NATO napadne suverenu
državu Libiju. Poslije napada na Libiju član predsjedništva BiH Bakir
Izetbegović je cijelo vrijeme glasno u medijima podržavao građanski rat u
Libiji i napade NATO snaga. Nekom sa strane možda to izgleda apsurdno i nemoguće,
ali je istina da je država Bosna i Hercegovina, čije su firme imale milionski
vrijedne poslove na tržištu Libije, podržala napad na tu zemlju samo na osnovu
izvještaja zapadnih medija da se nad nenaoružanim demonstrantima provodi masakr,
ne tražeći nikakav dokaz za to??!
Ali takav postupak naših vlasti nikome nije bio bitan u ovoj zemlji. Dvije
glavne stvari za BH javnost - nacionalni interesi (koje određuju nacionalne
stranke) i putovanje ka Euroatlantskim integracijama, tom intervencijom nisu
bili ugroženi. Zato se skoro niko od BH građana nije pobunio protiv ovakvog
stava BH vlasti prema Libiji. Za našu javnost, gubitnici u ovom slučaju (i to
višemilionski) su bile „samo“ BH firme koje su radile u Libiji, njihovi radnici
i porodice koje su ti radnici hranili (dobar primjer je HIDROGRADNJA, ali nije
jedini) tako da se zbog toga niko nije puno nervirao.
I zato, ne samo vlasti BiH nego svi mi, snosimo odgovornost za leševe
libijske djece koji se danas pronalaze na obalama Italije, stotine udavljenih
libijskih izbjeglica u vodama Mediterana i hiljade i hiljade ljudi ubijenih u
Libiji. Sve ove žrtve su do nedavno imale najbolji životni standard u svijetu. Danas
ginu i bježe iz svoje zemlje u gumenim čamcima....
Zato poručujemo građanima Bosne i
Hercegovine da se ne plaše dolaska izbjeglica!
Kad nismo bili spremni da spriječimo stradanja ovih ljudi, budimo barem
spremni da im pomognemo.
Budimo spremni
da ublažimo svoju krivicu koju snosimo kao dio svjetske zajednice koja je
dozvolila da sve univerzalne ljudske
vrijednosti propadnu i postanu samo mrtvo slovo na papiru, koja je dozvolila da
se snaga i moć izdignu daleko iznad razuma, humanosti i časti, da godinama
traje kontrolisani haos sa tendencijom da postane nekontrolisan, koja se
priklanja jakim i moćnim a gazi slabe i nemoćne samo da bi ostvarila svoje materijalne
interese, koja nema hrabrosti da u ovoj situaciji traži od velikih sila smanjenje
troškova proizvodnje naoružanja za samo 0,1 % godišnje koje bi preusmjerili za
pomoć izbjeglicama, što bi omogućilo njihovo potpuno zbrinjavanje.
Budimo spremni da počnemo vraćati
istinske ljudske vrijednosti – mir, solidarnost, humanost, pravednost, socijalnu
pravdu i slobodu koja ne ugrožava druge.
