Upravljanje javnim preduzećima

Dana 28.09.2017.godine održana je hitna sjednica Skupštine Kantona Sarajevo čija je jedina tačka bila vezana za otežano snabdijevanje vodom građana Sarajeva.

Kao što je tokom ove sjednice dobro primijetio zastupnik Zvonko Marić, hitna sjednica je sazvana sa nekoliko godina zakašnjenja jer problem sa vodosnabdijevanjem građana Sarajeva nije nastupio nedavno. Taj problem je nastao već prije nekoliko godina kada su pojedini dijelovi grada počeli redovno ostajati bez vode. Međutim, niko od prethodnih Vlada Kantona Sarajevo, njenih premijera i resornih ministara zaduženih za nadzor i upravljanje javnim preduzećem “Vodovod i kanalizacija” i niko od menadžmenta ovog preduzeća, za sve ove godine nisu učinili apsolutno ništa da bi popravili situaciju sa vodosnabdijevanjem. Naprotiv, oni su cijelo vrijeme upropaštavali vodovodni sistem upravljajući njime samo u onoj mjeri koja je potrebna da se iz tog preduzeća izvuku pare za stranku kojoj pripadaju /naravno i za sebe, jer niko neće raditi kriminalne radnje za nekoga ako nema ličnu korist/.

Nova Vlada Kantona Sarajevo na čelu sa Elmedinom Konakovićem, 2015. godine postavila je novu Skupštinu i novi Nadzorni odbor u KJKJP “Vodovod i kanalizacija”. Vlada i oni koje je ona imenovala  samo su nastavili raditi ono što su prije radili njihovi prethodnici. Urušavali su sistem snabdijevanja vodom ne baveći se njim jer im on i nije bio cilj kada su preuzeli vlast. Oni su koristili KJKP ”Vodovod i kanalizacija” da namjeste velike poslove jedni drugima, da se bave krađom materijala i nepotrebnim zapošljavanjem stranačke rodbine.

 Kada se zbog višegodišnjeg kriminala i nemara situacija na vodovodnom sistemu toliko pogoršala da je većina građana Sarajeva počela trpjeti redovne noćne,  a često i dnevne redukcije, bijes građana prema premijeru Elmedinu Konakoviću i njegovoj stranki je došao do tog nivoa da je SDA postala najnepopularnija u gradu Sarajevu od njenog osnivanja. Iskoristivši opravdani bijes građana, mala grupa entuzijasta iz sarajevske neformalne grupe građana “Jedan grad Jedna borba”  je za samo nekoliko dana, skupila oko 5000 potpisa građana Sarajeva i proslijedila ih Vladi Kantona Sarajevo uz prijedlog mjera, tražeći hitnu sjednicu na kojoj će se raspravljati o preduzimanju mjera na sanaciji vodovodnog sistema. Svjestan ogorčenosti građana Sarajeva zbog kolapsa vodosnabdijevanja njihovog grada, što nije nimalo dobra stvar za SDA pred predstojeće izbore, a ni njega lično, Elmedin Konaković je zakazao hitnu sjednicu Skupštine Kantona sa početka ovog teksta.

U svom uvodnom izlaganju on je pokušao ubijediti opoziciju, a prije svega gledatelje pored TV ekrana, da je raspad vodovodnog sistema Kantona Sarajevo nastao samo zbog kriminalnog i nemarnog ponašanja grupe odmetnika koji su se otrgli svakoj kontroli Vlade, a to su prije svega Nadzorni odbor, menadžment i direktor KJKP “Vodovod i kanalizacija”. Oni su ga navodno dvije godine njegovog mandata obmanjivali, a treću godinu mu otvoreno otkazali poslušnost. Zastupnica Sabina Čudić je dobro primijetila i podsjetila da je Konaković lično izabrao članove kritikovanog i sada smijenjenog Nadzornog odbora.

Napominjemo da Vlada Kantona Sarajevo ima ustavnu nadležnost da kontroliše rad svih javnih preduzeća u Kantonu. Vlada Kantona Sarajevo je apsolutni vlasnik svih javnih preduzeća u Kantonu i u svojim rukama ima sve potrebne mehanizme da upravlja tim preduzećima. Ona postavlja Skupštinu javnih preduzeća, a Skupština postavlja Nadzorni odbor koji imenuje direktora i menadžment tj. upravni odbor. Postupak smjene tih organa je obrnut, što znači da Vladi treba otprilike mjesec dana da smjeni kompletan menadžment i Nadzorni odbor svih javnih preduzeća u Kantonu. To što ova Vlada nije upravljala, kao ni sve Vlade prije nje, sa KJKP “Vodovod i kanalizacija” na način koji bi omogućio efikasno i ekonomično poslovanje ovog Preduzeća,  pokazuje da je sistem upravljanja javnim preduzećima u Kantonu Sarajevo - potpuno pogrešan!

Mada je na KJKJP “Vodovod i kanalizacija” sada usmjerena sva pažnja, ne smijemo zaboraviti da se i druga javna preduzeća u Kantonu Sarajevo nalaze u apsolutno nezavidnoj situaciji. Dugovi javnog preduzeća GRAS iznose preko 100 miliona konvertibilnih maraka. Dug KJKP “Toplane” iznosi oko 100 miliona KM. KJKP “Sarajevogas” je zbog nemogućnosti naplate potraživanja od KJKP “Toplane” dužan preko 50 miliona KM…

Postoje mišljenja da bi se ovi problemi mogli prevazići privatizacijom javnih preduzeća. To je mišljenje onih koji smatraju da se svi problemi u poslovanju preduzeća rješavaju privatizacijom, a nakon što privatizovana preduzeća propadnu, onda to nazovu “pljačkaškom privatizacijom” koja je bila potrebna, ali navodno nije urađena kako treba.

Problem je što su komunalne firme od vitalnog značaja za život građana Sarajeva! Zbog te činjenice one ne smiju biti privatizovane ni pod koju cijenu. Komunalna preduzeća se ne mogu stavljati u istu ravan kao piljare, kafane, ćevabdžinice i sl. pa da ih damo na upravljanje privatnicima! To treba imati u vidu premijer Konaković, koji je prije neki dan na TV BiH najavio mogućnost privatizacije GRAS-a. Stranka SDA koja je uspjela uništiti preduzeće koje je decenijama imalo monopol gradskog saobraćaja u Sarajevu, sada ga namjerava prodati i još malo zaraditi na njemu!

Privatizacija vitalnih resursa društva, u šta spadaju i komunalna preduzeća, daje ogromnu moć privatnim kompanijama nad najznačajnijim aspektima naših života i omogućava im da kroje svoju poslovnu politiku prema svojim interesima koji se vrlo rijetko podudaraju sa društvenim. Cilj privatnih kompanija je profit, a ne zadovoljstvo zajednice. U slučaju da privatna javna preduzeća loše posluju i daju loš kvalitet usluga, /što je vrlo česta stvar u praksi/, država opet mora intervenisati i pokriti gubitke privatnih javnih preduzeća /sredstvima građana/ da bi život u gradu mogao funcionisati.

Sa druge strane, pokazalo se da državno upravljanje javnim preduzećima u Kantonu Sarajevo dovodi do njihovog urušavanja, jer pobjednička stranka ne uzima u vlasništvo javno preduzeće - ona ga samo dobija na raspolaganje četiri godine! To vrijeme stranka ne koristi da investira u preduzeće jer ne zna da li će upravljati s njim poslije slijedećih izbora, već ga koristi da od njega izvuče što više može! Pri tome se ne boje ni suda ni tužilaštva jer mafija kupuje suce i tužioce u banana državama poput Bosne i Hercegovine, a tako isto ih kupuju i političke partije. Da nije tako, do sada bi desetine hiljada članova stranke SDA, HDZ i hiljade članova SDP-a, Stranke za BiH, te drugih stranaka koje su bile u vlasti, izdržavali dugogodišnje zatvorske kazne (ovdje govorimo samo o Federaciji BiH).

Dakle iz gore navedenog, možemo zaključiti da rješenje upravljanja javnim preduzećima nije u njihovoj privatizaciji, niti u strpljivom čekanju da na vlast dođe neka partija /koju čekamo već skoro 30 godina/, koja bi njima upravljala kao dobar domaćin. Čak i kada bi kojim čudom došla takva partija na vlast, to ne bi bilo trajno rješenje jer ni njena vlast ne bi bila stalna.

Ono što je potrebno je trajno sistemsko rješenje kojim bi se kvalitetno riješio način upravljanja javnim preduzećima!

Smatramo da jedini način da se od javnih preduzeća naprave trajno efikasne kompanije, jeste da se njegovi upravljački mehanizmi u mnogo većoj mjeri povjere onim ljudima koji sada nemaju apsolutno nikakav uticaj na njegovo poslovanje, a koji su životno vezani za njega. To su radnici ovih preduzeća! 

Pošto nemaju nikakav uticaj na upravljanje, radnike sada interesuju samo njihove plaće i naknade, te osnovna prava iz radnog odnosa. U druge stvari niti žele, niti smiju da se petljaju.

Obzirom da njihove plaće i egzistencija zavisi od uspješnog poslovanja preduzeća u kojem rade, kada bi se radnicima u ovim preduzećima dalo zakonsko pravo da aktivno učestvuju u upravljanju preduzećem i donose odluke koje bi obavezivale menadžmente ovih preduzeća, takvo odlučivanje bi bilo puno racionalnije, ekonomičnije i pravednije u mnogim segmentima poslovanja. Radnici bi bili potpuno motivisani da ispravno i realno odlučuju o mnogim stvarima na koje sada nemaju uticaj. To se posebno odnosi na odluku o potrebi za novim zapošljavanjem u preduzeću, kontrolu nabavke i utroška sredstava, odobravanje zaključenja poslova sa drugim pravnim i fizičkim licima. Oni bi odlučivali sa menadžmentom o radnoj disciplini, sankcijama prema radnicima i zaštiti njihovih prava, procjenjivali potreban broj izvšilaca poslova, kontrolisali zakonitost rada menadžmenta preduzeća i sl. 

Naravno zbog njihove specifičnosti i važnosti, javnim preduzećima bi trebala upravljati pored radnika i država, pri čemu treba voditi računa da se njihove nadležnosti ne prepliću, a da sve budu uspostavljene u cilju što veće efikasnosti, funkcionalnosti i pozitivnog poslovanja, da bi svojim građanima kvalitetno i blagovremeno obezbijedili sve usluge koje su obavezni da pruže. Na ovaj način bi bile otklonjene mnoge slabosti koje sada postoje zbog nesavjesnog upravljanja preduzećima od strane vlasti koja se bira na demokratskim izborima i nakon toga postavlja svoje ljude da vladaju kantonalnim preduzećima bez ikakve kontrole. 

Ako čitalac ovog teksta sa nevjericom razumije da mi predlažemo uvođenje radničkog samoupravljanja u preduzećima, mi mu kažemo – Da! Dobro je shvatio! 

Posljednjih 30 godina medijskog ispiranja mozga i teoretisanja da je radničko samoupravljanje bio promašen sistem upravljanja preduzećima, a da je kapitalizam, slobodno tržište i privatno vlasništvo izuzetno bolan, ali jedini efikasan ekonomski sistem - sve je to palo u vodu u praksi!

Impozantan ekonomski razvoj koji je Jugoslavija postigla nakon uvođenja radničkog samoupravljanja početkom pedesetih godina prošlog vijeka, uz sve slabosti koje su je pratile, izgleda kao prelijepa “privredna bajka” u odnosu na današnju stvarnost. Stvarnost u kojoj nakon uvođenja privatizacije i slobodnog tržišta, nakon 20 godina sada jasno vidimo i njegove rezultate - uništenu privredu, armiju nezaposlenih ljudi, mlade stručnjake koji napuštaju zemlju bez namjere da se vrate. Vidimo državu koja živi samo od zaduživanja, rasprodaje imovine stečene u socijalizmu i od novca dijaspore što je ova šalje svojoj rodbini koja ne može preživjeti od vlastitih prihoda.

Kao što bi većina rekla za demokratiju - da nije idealno uređenje ali jeste najbolje - tako i mi ne obraćajući pažnju na stav svih političkih partija, medije, raznorazne stručnjake i novinarska pera, već obraćajući pažnju samo na ono što smo gledali svojim očima nekad i na ono što gledamo sada, jasno vidimo da radničko samoupravljanje nije idealan oblik upravljanja preduzećem, ali je po svemu dosada viđenom na ovim prostorima – daleko najbolji!