Roza Luksemburg i Karl Libkneht - 100 godina poslije

15.01.2019. godine navršava se stotinu godina od dana kada su uhapšeni, mučeni, a zatim i ubijeni vodeći autoriteti njemačkog radničkog pokreta Roza Luksemburg i Karl Libkneht. Ubili su ih pripadnici njemačkih desničarskih odreda koji su zajedno sa njemačkom vojskom, po nalogu vlade formirane od strane SPD-a (Njemačke socijaldemokratske partije), u krvi ugušili pobunu berlinskih radnika i građana koji su preuzeli vlast u Berlinu nakon završetka prvog svjetskog rata.
Interesantno je da su Roza Luksemburg i Karl Libkneht bili protiv preuzimanja vlasti u Berlinu jer su ispravno procijenili da se njemački radnici ne mogu odbraniti od napada vojske i desničarskih milicija.  Međutim, kada je nakon dvije krvave intervencije koje je  SPD-ova vlada izvršila u decembru 1918. godine, revoltirani narod odgovorio zauzimanjem berlinske stanice policije, novina i drugih važnijih institucija u gradu - Roza Luksemburg i Karl Libneht su odlučili da stanu na njihovu stranu i sa njima podijele tragičnu sudbinu.
Ono što je najbitnije u ovim januarskim dešavanjima je to da su sve maske tada konačno pale. Njemački socijaldemokrati, vodeća politička snaga radničke Druge Internacionale, decenijama su se Njemačkoj i cijelom svijetu predstavljali kao politička snaga koja radi za interese radnika i želi da zamijeni kapitalistički sistem boljim i pravednijim sistemom. Međutim, kada je došlo do preuzimanja vlasti od strane radnika, Njemačka socijaldemokratska partija nije podržala “svoje” radnike. Naprotiv. Stala je na stranu vlasnika krupnog finansijskog kapitala i velikih korporacija i odlučno branila kapitalističko društveno uređenje protiv kojeg se do tada deklarativno izjašnjavala. Uz pomoć vojske i desničarskih paravojnih formacija napala je berlinske i druge radnike i krvavo se obračunala sa njima.
15. Januar 1919. godine i ubistvo dojučerašnjih partijskih kolega, za koje nikada niko nije odgovarao, bila je kruna izdaje evropskih radnika od strane socijaldemokratskih partijskih funkcionera. Početak te izdaje desio se već 1914. godine kada su  socijaldemokratski zastupnici, koji su bili većina u Parlamentu Njemačke, glasali za ratne kredite i početak prvog svjetskog rata u kojem se borila i ginula uglavnom sirotinja, a koji se vodio zbog pohlepe i interesa evropskih bogataša. Tog 15. januara nestala je i zadnja dilema u čijem interesu postoji evropska parlamentarna “demokratija” . Tog dana je postalo savršeno jasno da za interese krupnog kapitala rade apsolutno sve političke partije u Evropi - uključujući i postojeće socijaldemokratske partije.
Od tada se ništa u tom pogledu nije promijenilo. Mnogi građani u Evropi osjećaju da njihova društva propadaju i jasno vide da su socijalne razlike sve veće, a radnička prava se smanjuju. Međutim, od strane evropskih političkih stranaka, medija, profesora, nevladinih organizacija, vjerskih zajednica i drugih stubova sadašnjeg sistema parlamentarne demokratije, uporno se zastupa teza da liberalni kapitalizam nema alternative.
Sadašnjoj propagandi o nepromjenljivosti liberalnog kapitalističkog društvenog sistema pogoduje činjenica da socijalističke revolucije koje su se dogodile u prošlom vijeku nisu uspjele postići pravedno društvo koje su obećali uspostaviti. Ali ne treba zaboraviti da su socijalističke revolucije u prošlom vijeku bile vođene po receptu ozloglašenog Josifa Visarionoviča Staljina i njegovog načina vladanja, a ne po receptu istinskih heroja radničkog pokreta poput Roze Luksemburg i Karla Libknehta. Roza Luksemburg je zadnjih mjeseci svog života pisala: „Bez slobodne, nesputane štampe, bez neometanog udruživanja i okupljanja nezamisliva je vladavina širokih narodnih masa. Sloboda samo za pristalice vlastodržaca, samo za članove jedne partije – ma kako brojni bili – nije sloboda. Sloboda je uvijek sloboda drugačijeg mišljenja... Javni život zemalja sa ograničenom slobodom upravo je zato tako skučen, tako siromašan, tako šematičan, tako neplodan, jer se isključenjem demokratije presjecaju svi živi izvori duhovnog bogatstva i napretka. Jedini put ka preporodu je sam javni život, neograničena, najšira demokratija, javno mnjenje“.
Za razliku od ovakve interpretacije socijalizma, staljinističkom načinu vladanja je bilo svojstveno otvoreno gušenje političkih, ekonomskih i vjerskih sloboda u cilju održanja vlasti i privilegija uskog kruga pripadnika državne elite.  

Sadašnjem vladajućem liberalnom tj. korporativnom kapitalizmu također je svojstveno gušenje istih tih sloboda, ali pod maskom parlamentarne demokratije. U parlamentarnoj evropskoj demokratiji  ogromna većina stanovništva nema uticaj na bilo kakve važnije segmente društvenog života i toga sve više ljudi biva svjesno i pored truda moćnih korporativnih medija da to zataškaju. Kompletan sistem je potpuno podređen očuvanju bogatstva i privilegija uskog kruga enormno bogatih ljudi.
Obilježavanje godišnjice ubistva Roze Luksemburg i Karla Libknehta je prilika podsjetiti se da stvaranje zdravog, slobodnog društva solidarnosti i stvarne demokratije nije utopija, kako to žele predstaviti oni koji sada vladaju svijetom. Naprotiv, to je sasvim realna mogućnost. Njegovo stvaranje naravno nije u interesu bogatim elitama i postojećim političkim partijama koji rade za njih. Te elite i njihove partije su branili nepravedno liberalno kapitalističko društvo prije 100 godina, brane ga i sada, a nadamo se da će ga morati braniti i ubuduće. Jer najgore što može da se desi ovom svijetu nisu porazi naprednih snaga koje one doživljavaju u borbi sa reakcionarnim snagama. Najgore bi bilo da potpuno nestane ideja o stvaranju slobodnog pravednog društva duhovnog bogatstva i da ne postoje ljudi koji su spremni da se za tu ideju zalažu.